Sara Huskić i Hrvoje Ryznar dobitnici nagrada Prozak i Na vrh jezika za 2023.

Žiri u sastavu Olja Savičević Ivančević, Kruno Lokotar i Marko Pogačar dodijelio je nagrade Prozak i Na vrh jezika (za godinu 2023.) za najbolje rukopise autora do 35 godina starosti. Dobitnica nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis je Sara Huskić, a dobitnik nagrade Na vrh jezika je Hrvoje Ryznar za rukopis zbirke poezije.

Sara Huskić (1998.) je rođena i odrasla u Cazinu. U Rijeci je završila studij, filmsku školu i radionice kreativnog pisanja. Kratke priče i poezija su joj objavljivane u zbirkama, web-stranicama, fanzinima i časopisima, a osvojila je i poneku nagradu. Trenutno živi i radi kao znanstvenica na Medicinskom fakultetu u Beču.

Hrvoje Ryznar (Zagreb, 1988.) završio je studij filozofije i engleskog jezika i književnosti. Pjesme su mu objavljene u zborniku „Na početku novog kruga“ (CeKaPe, 2021.), u časopisu Tema i na internetu. Trenutačno zarađuje vodeći kulturne projekte. Uz poeziju, povremeno se bavi glazbom i rekreativnim bicikliranjem.

Natječaj organizira udruga Kultipraktik uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Grada Zagreba.

Rukopis zbirke, ili bolje arhipelaga priča, jer su sve povezane prostorom Cazinske krajine gdje se događaju i nekim likovima, Sare Huskić „Student se vraća kući“ sastoji se, za sada, od dvanaest priča. Zbirka koja bi mogla možda biti i labavi roman u cjelini daje iznimno duhovit, satiričan i (toplo)ironičan prikaz mikroregije, društva i likova. Force Sare Huskić su odlični dijalektalni dijalozi koji autentično, fonetski do ruba razumljivosti oponašaju lokalni govor i razoran humor koji vrlo često koketira s apsurdnim. Nihov fil rouge je studentica koja studira u Hrvatskoj i odlazi po utjehu u zavičaj koji nudi nešto drugo, sigurnost, jednostavnost, osjećaj pripadnosti zajednici i sentiment, ali isto tako, svako malo se ispostavi, više je to fikcija i želja nego zbilja, jer zapravo uopće nije zaštićen od svih pokvarenosti svijeta, konkurencije, kompeticije, sebičnosti, gluposti...

Istodobno, Sarine priče otvaraju goruće pitanje granice jezika i kulture, jer pripadaju barem dvjema kulturama, bosanskoj i hrvatskoj, što vidimo kao stanje koje treba konstatirati i konačno prihvatiti.

Prevedeno u pop-kulturno, kao da je Dubravko Mataković otišao u Cazinsku krajinu, pa se tamo sudario s Jiřijem Menzelom i generacijom Z i naslagama kulture u koju valja ubrojiti i nasljeđe Top liste nadrealista i aktualnu retradicionalizaciju.

Rukopis „Što ne smije na kišu“ Hrvoja Ryznara sastoji se od 50-ak pjesama raznog opsega, u prosjeku su dosta duže od standarda naše produkcije, i čim su duže podijeljene u strofe nejednakih dužina.

Ryznar preferira i duži stih, premda mu stihovi znaju biti i kratki i kratki stepenasti. Jezik i intonacija su mu bliski kolokvijalnom i narativnom, ali se od njega galaktički odmiču svojim asocijativnim skokovima koji su lako i spontano ušiveni u stihove, ili pak kontrastnim slikama. Impresionira lakoća pisanja i obilje koje autor nudi, čin pretvaranja svakodnevice u uzbudljivu i slikovitu refleksiju, autentičnost mišljenja i jezika koji, dojma smo, iz svega može crpiti. Širina pjesnikova zahvata, heterogenost motiva i šarolikost tema jamče da svjedočimo prvim koracima na mliječnoj stazi poezije.

Nemoguće je predvidjeti kamo će autor krenuti, ali već je sada razvio (i po zagradama uskoro svima) prepoznatljiv i snažan glas.