Saša Stanišić : Kako vojnik popravlja gramafon

Kad sam bio mali, adaptirali smo kuću. Naravno, ona je bez obzira na odobrenu građevinsku dozvolu nekako čudno nabujala i prekrila i nedopuštene prostore, toliko da je ovih dana pristigao jedan od prvih računa za legalizaciju objekta. Jedan od radnika koji je kroz dugi period zadržao u radovima na kući, pogotovo u završnoj fazi, zvao se Hasan. Tražio je da ga zovemo Jurica. Taj detalj nikada mi se nije učinio bitnim ili zanimljivim, sve do sada.

Hasan nas je jednom prilikom nakon završetka radova posjetio, u gardijskoj uniformi, i rafalno ispaljivao svjetleće metke negdje preko obližnjeg brda u smjeru Vrapča, a ja sam kao desetogodišnjak bio užasno ponosan što je Jurica kao razigrani Rambo kišu svjetlećih metaka koji su zasuli nebo nad Zagrebom pogustio i svojim gotovo laserskim streljivom, tog jednog ratnog dočeka pitaj Boga koje Nove Godine. Posljednji je put navratio koju godinu kasnije, sa ženom i malim djetetom.

Da nije bilo Stanišićeve scene izvlačenja soma iz rijeke, u kojoj pripomažu Hasan i Sead koji se stalno svađaju, vjerojatno se nikada ne bih svog Hasana-Jurice nikada više ni sjetio.

"Kako vojnik popravlja gramafon" roman je lak za čitanje, uglavnom pisan iz dječačke, zaigrane i od grube stvarnosti prilično odvojene perspektive koji bez obzira na navedeno ipak čitatelja ostavlja ozbiljno zamišljenog, jer pročitani tekst nagoni na sjećanje, tjera na promišljanje, prisiljava na bijes zbog onog neizrečenog, između ostalog i jer su gordijski čvorovi u našoj blizini toliko nerazmrsivi.

Mali Aleksandar je iz Višegrada, a Višegrad je zaista sjajno mjesto. Obitelj je velika, ali potpuno razumljive unutarnje dinamike čak i lakovjernom djetetu. Početna scena zaigranog čarobnjaštva i djeda Stanka koji kao pokojnik okuplja cijelu obitelj u sebi skriva i novi život, u obliku jedne trudnice, tako da se čini kako je sve u harmoniji, život i smrt, naivnost i ozbiljnost.

Veliki Aleksandar je iz Essena, Njemačka, a Višegrad više nije toliko sjajno mjesto, no ta konstatacija je zapravo više-manje prešućena. Puno toga je u tom tekstu prešućeno, a nekako se čini kako je upravo zbog toga puno toga i rečeno.

Konceptualno roman zapravo ne pruža previše novoga. Inovacije se ne može navesti jer ih nema, no to ionako nije ni toliko bitno, jer je izvedbeno sjajno izveden. Tako se iz klasične narativne strukture gdje se na početku glorificira djetinjstvo, a zatim dolazi do realizacije zlosutnog događaja u obliku rata, rađa prostor u kojem se Stanišić odlično snalazi i realizira svoju priču o povratku u promijenjene krajolike iz najmlađe dobi.

Premda se ovdje može govoriti o ozbiljnoj priči i teškim temama, ipak se radi o zračnom i šarmantnom tekstu koji svojom perspektivnom odvojenošću štiti i sebe i čitatelja, ali u određenim trenucima takav naglašeni rascijep između onoga što se događa i načina na koji se to opisuje proizvodi sasvim oprečne efekte, one surovosti, težine i nemilosrdnosti, koji su doduše prilično rijetki, ali ih je, kada se pojave, teško ignorirati.

Višegrad je sasvim blizu Sarajeva, ali i blizu Srebrenice, te se danas nalazi u prostorima Republike Srpske, ili kako se to voli reći - unutar tog entiteta. Kada se ime tog grada upiše u tražilicu, treći je wikilink o Višegradskim masakrima, a drugi je o Višegradu kao gradu, a radi se o bosanskim stranicama Wikipedije. Tamo piše kako sekcija Politika zahtijeva proširenje, ili drugim riječima - ne piše baš ništa, baš kao ni o obrazovanju, sportu, znamenitostima, ali niti o sukobima ili genocidu, dok je pod poznatim ličnostima prvi naveden Ivo Andrić, a četvri i posljednji Saša Stanišić - njemački književnik.

Ova književnost počinje u tom gradu, i završava u tom gradu, spominje i ćupriju, Tita i jugose, nietzcheovog mrtvog Boga, preljube, tenkove, gastarbajtere, njemačke (neo)naciste, partizane i somove na načine kakve je sasvim teško očekivati u hladnom i teškom kontekstu svega do sada činjenično navedenog.

Toplina i zaigranost dječaštva proteže se cijelim romanom, te se u svemu traži sinteza, a uzmiče se od hladne dekonstrukcije. Zato protagonist objašnjava Talijanu kako su oni i Jugoslaveni više od pukih susjeda, te trebali više zajedno pjevati jer dijele tako lijepu stvar kao Jadran, ali i onu tako ružnu kao II. svjetski rat. Kada spominje njemačke naciste čaša je napola puna, jer njemu nije problem na savršenom bavarskom reći da je iz Bavarske, i time izbjeći batine. Tako zapravo naglašava nepoželjnost i izmještenost svake izbjeglice i emigranta. Primjese ironije izuzetno su rijetke, tek se jednom spominje kako se gledajući televiziju stječe sljedeći dojam - Somalija, Bosna, sve je to isto.

Mržnja dobro ide, i mržnja je beskrajna, i upravo zato je potresno odrastanje u kompleksnom i neprijateljskom svijetu zapravo osviješteni kontrapunkt zaigranosti teksta. Uglavnom se radi o sretnom djetetu koje ne zna što ga čeka, a kada ga to dočeka, ne želi se s tim pomiriti, te gradi svoju stvarnost, pomalo nestvarnih obrisa, te do kraja nije jasno radi li se o čvrstom uvjerenju, eskapizmu ili posljednjim trzajima optimizma.

U svakom slučaju to je pozitivna sila koja odbija podjele i isključivost, te ne priznaje ikakve razloge koji bi to uopće pokušali opravdati. Možda bi se autoru i mogao zamjeriti način na koji je ispričana tužna priča, zabašurena je u okvir od reminiscencija sretnog djetinjstva, no možda je i potrebno da se jedna ovakva knjiga i pojavi, usprkos svemu lišena nacije, oslobođena površinske smrtne težine, ali svejedno jako nezadovoljna zatečenim stanjem.

Stanišićev tekst snažno nagoni na pisanje, ali pogotovo na prisjećanje, te ga i zbog toga treba dodatno spomenuti i istaknuti. Zato sam se i čitajući prisjetio svog Hasana koji više nije želio biti Hasan, nego se prekrstio u Juricu, jer su Jurice i Domagoji kod nas bili svakako popularniji i poželjniji, ali i neprimjetniji.

Obitelj u romanu na kraju se rascijepila na dva dijela, onaj u Višegradu, i onaj u Njemačkoj, i ta dva književna entiteta nisu razgovarala već sedam godina, premda se radi o protagonistovom ocu i njegovom bratu.

U tekstu je trauma koja visi nad ovim prostorima verbalizirana, navedeni Hasan bacao je trupla s mosta, da bi na kraju i sâm skočio. Bacanje leševa donekle je i brojalica, Hasan je došao do devedesetdrugog i dalje nije želio sudjelovati. Brojalica koja je sablasna kada se prodre van dječačke priče iz romana, i kada se učita pokoji Hasan koji nije skočio, nego su ga bacili.

I pomalo protiv svoje volje, jer sam krenuo u čitanje ovog romana pomalo ozlovoljen tolikom kritičkom jednoglasnošću, ova recenzija se priklanja tolikim panegiricima koji spominju ovaj roman u jako pozitivnom tonu, ali naravno - ne bez vraga. Vrag se skriva u detaljima, poput onog da Stanišić danas nije bosanski pisac, već njemački književnik, te kao takav figurira u bs wikipediji.

Na književnoj razini, radi se o odličnom romanu koji svoju vrijednost vuče iz začudne dječačke perspektive koja se jako lijepo i potresno lomi pod težinom stvarnosti koju učitavamo u tekst, realnosti u kojoj i kraj koje smo živjeli i živimo.

Rat je Stanišića nasilno izmjestio iz Bosne, te mu sasvim paradoksalno omogućio pozitivno potkrijepljenje talenta jednom većom kulturom. A on je upravo to iskoristio kako bi preusmjerio naš pogled, i kako bismo se zapitali što se dogodilo i što se događa s onima koji su tamo ostali. Upravo to je najveći vrag stvarnosne razine koji čitatelja progoni i prije završetka romana.

Saša Stanišić: "Kako vojnik popravlja gramafon"
Prevela Anda Bukvić

Fraktura, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )