Sead Begović : Uresi
U potrazi za načinima da "na mala vrata" u "veliku i bogatu kuću hrvatskog jezika..." nanovo uvede čakavski i kajkavski dijalekt, Sead Begović je napisao knjigu nakana koje će čakavskom i kajkavskom jeziku vratiti stari sjaj. Na neki način vraćajući ova dva jezika kojima se nacionalna jezična vertikala obraća kao »dijalektima« kući, Begović ističe da su najljepše njegove osobine (baš hrvatskog) "stilska sredstva i idiomatska faktura čakavskog i kajkavskog dijalekta". Da bi one profunkcionirale, uvjeren je Begović, potrebna im je "fundamentalna osnovica standardnog hrvatskog jezika".
Kod "Uresa" radi se o: "Postupku pretapanja hrvatskog jezičnog standarda u čakavizam i kajkavizam. Osnovica tijela pjesme nadopunjuje se (kao da se ništa nije desilo) s novim, ovaj put dijalektalnim, poetskim izričajem. Stoga i podnaslov ovoga teksta - "aplikacije". Autor dalje naglašava da s posebnom pažnjom bira "zvonckave" riječi te da čitav projekt tople jezične fuzije sugerira ornamentiku. Pjesnik ističe da ni u kom slučaju ne dijeli "dijalekte na njihove idiomske skupine i rezervate (zaselke) već usvojene sintagmatske sklopove u poetskoj oblandi koristi kao već istrgnute dijelove iz njihova prirodnog okružja".
Pri kraju pogovora knjizi Begović naglašava kako ovime želi inicirati "jezičnu kinetiku", ukazati na sličnosti dijalekata usprkos svim njihovim razlikama, a sve u svrhu živog odnosa s čitateljstvom i govornicima. Za Aplikacije Begović na kraju kaže da "nisu samo dekorativne sheme već sredstvo plemenite komunikacije kao odraza ljubavi prema hrvatskom jeziku".
Ni u jednom trenutku ne dovodeći u pitanje plemenitost Aplikacija, kao niti poetsku izvrsnost jednog od motivski i stilski najuvjerljivijih pjesnika čija senzibilnost gotovo da u nas i nema parnjaka, ne možemo zaobići pitanja koja se sama nameću u osobnoj filozofiji autorske poetike. Ako je stvarno tomu tako, ako se radi o jednom, svima nama razumljivom, nehijerarhičnom jeziku koji ima zajedničko ishodište, čemu onda niz uljuđenih isprika nakana kojih je objasniti i opravdati autorovu nakanu da dijalektima "obogati" hrvatski jezik? I/ili da ga, vrati natrag svojemu domu? Zašto je Uresima neophodan pogovor/tumačenje? Ne valjda samo stoga što su 'obogaćene' 'dijalektima'? I radi čega to Begović mora podcrtavati ono što bi iz njegove nakane trebalo biti evidentno: a to je da miješanje triju varijeteta zapravo ne najavljuje ništa strašno? Ni skandal, ali niti spektakl.
Begović nesumnjivo voli jezik. Ali, zašto to izrijekom ističe? Primjedba o pozicioniranju i repozicioniranju "dijalekata" unutar jezika možda čak i ne ide pjesniku. Dapače, u puno većoj mjeri, ona ide kulturi, odnosno u kulturi očito utkanoj, pretpostavljenoj sablazni koja zahtjeva pogovor koji kao da se opravdava pišući da voli, "dijalekte" upisujući ih u standard "kao da se ništa nije desilo"? Ako se u konkretnom Begovićevom projektu (za njega) ništa nije desilo, nešto se (oko njega), očito dešava - nešto radi čega svako posezanje za "dijalektima" zahtijeva prateće objašnjenje i ispriku.
U pjesmi o Casanovi, primjerice, okrajak junačna života pita junaka: "može li ostarjela muška glava visibaba / blicati faličku žudnju? Ili je to samo: Uzalud u toploj klopci / Ma sriće kad ga vidi i užge se ka svića / Ma se jopet vraća / i lomi o stine / sudba malog tića". Svaka pjesma na standardu ovdje ima čakavski ili kajkavski rep. Iako intencionalno utkan kao jednakopravan u teksturu hrvatskog standardnog jezika / teksta čakavski se ovdje običajno sklanja u očekivani svijet deminutiva (... i užge se ka svića / Ma se jopet vraća / i lomi o stine / sudba malog tića).
Zanimljivi su imaginarij i ideologija "dijalektalnog" u odnosu na standard: U kajkavskom Begović se vraća temeljnim radnjama kao što je to hranjenje (A potlam? Potlam dobro obedujem) pučkoj medicini (radi se o vrtoglavici koju štokavski lirski subjekt liječi kajkavštinom (I ak se vse kaj v glavi vrti / mam vužga / naj ne misle da zato vmreti moraju/more samo slaboča biti) dok čakavski anakrono apelira na vječnost (Skužajte! Nas nebo vajk ne čuje / Teško je najti greb za tako velikega čovika / Prihititi črnu zemlju, črnu besidu), ili se, u uspavankama, približava baš idejama nemalo broja tumača čakavskog koji tvrde da u njemu istina dobija intimnu dimenziju (Spušti glavu/spi moj spi/moreš anđel bit).
Iz primjera je čitljivo da uloga i funkcija "dijalekata" ostaju aplikativnim. Da se ipak radi o ornamentalnoj ulozi sub-ordiniranih jezika u mreži koju plete njihov gospodar književni standard. Ovako kontekstualizirano kako poetskim, tako i popratnim tekstom pogovora, značenje dijalekata još uvijek je ornamentalno i kao takvo periferalno u srazu s Begovićevim zrelim i efektnim pjesničkim jezikom dom kojega je standard.
Ishod ovaj rezultat je pozicije i distributivne moći standarda, a ni po čemu plemenitosti nakane i prpošnosti zvonckavih uradaka autora ove pjesnički zanimljive knjige.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )