Senko Karuza : Kamara Obscura

Održava se
01.01.1901.

Knjige koje se prodaju pod ljetnu literaturu obično doista ne traju dulje od jednoga godišnjeg doba, što i nije neka preporuka, no s novom knjigom Senka Karuze "Kamara obscura" imamo posla s prozom koja svojom otočnom tematikom odlično korespondira s trenutnim atmosferskim pojavama, ali istovremeno spada u izvanvremensku literaturu kojoj bilo kakve promjene temperature ne mogu nimalo nauditi.

Karuza se svojim dosadašnjim proznim knjigama ionako već etablirao kao neobičan, usamljen i originalan prozni glas koji kao takav ima mnoštvo poklonika, premda nikada ne pretendira na mjesta u prvim redovima. Iako je u književnost ušao kroz mala (otočna) vrata, Karuza je vrlo brzo za sebe, svoj Vis i zapise o (neimenovanom) njemu pronašao dobro mjesto za usidravanje, pa je već uvršten u nekoliko antologijskih izbora, a o njegovom književnom festivalu "Mare, Mare!" kruže razne priče i legende.

"Kamara obscura" na neki se način oslanja na njegovu prethodnu proznu knjigu "Vodič po otoku" i premda s njom čini idealan kompatibilan par, posve funkcionira kao samostalna i zaokružena cjelina.

Kamara je, dakako, ona mala, mračnjikava soba čiji pogled kroz prozor na trenutke kao da postaje oko kamere. S jedne strane, u novoj se knjizi stvari nisu promijenile - i dalje je tu lucidan pripovjedač, jedan svijet koji nestaje ili se barem mijenja do pripovjedaču neraspoznatljivih i neprihvatljivih oblika, ali ga se i kao takvog, na sreću, još može promatrati, analizirati i sačuvati u nekoj vrsti zamrznute slike. Pripovjedač koji i dalje pripovijeda iz pozicije prvog lica množine, uobličavajući neku vrstu kolektivnog otočnog iskustva, tim svojim prepoznatljivim "mi" istovremeno kao da si ostavlja mjesta za sitne ‘nepodopštine' i podbadanja.

U "Kamari obscuri" izmjenjuju se godišnja doba, osamljenosti se nadopunjavaju razdobljima neželjene turističke gužve, s otoka se odlazi i na njega uvijek vraća. Karuza piše o sebi i članovima obitelji, skicira miniportrete i bilježi sličice iz svakodnevnog života.

Kritičan prema prepoznatljivim tzv. civilizacijskim napretcima i posljedicama globalizacije koja polako, ali sigurno, ulazi i u posljednje otočne oaze, svjestan kako je on sam zapravo posljednje linija obrane svega onoga što je cijeli život smatrao smislenim, grintav prema onima koji ne dijele s tim njegovim "mi" iste vrijednosne odrednice, Karuza ispisuje dojmljive, inteligentne prozne zapise.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )