Sibila Petlevski : Vrijeme laži
Prozni opus Sibile Petlevski obilježen je odmaknutošću od dominantnih modela hrvatske suvremene proze, negiranjem žanrovskih ladica i odabirom hibridnih žanrova, propusnih granica u svim smjerovima.
U prvom dijelu trilogije "Tabu", njezinom novom romanu "Vrijeme laži", riječ je ponovo o hibridnom žanru, ovoga puta biografskoj fikciji koja se temelji na istraživanju života i rada u nas nedovoljno poznatog i u domaći javni prostor nepravedno nekontekstualiziranog Viktora Tauska, pravnika i liječnika, psihoanalitičara, koji je zadužio i europske i zagrebačke kulturne krugove u doba moderne. No, premda sama autorica navodi kako je u romanu velik udio povijesnih činjenica i stvarnih osoba, jasno je kako je tema romana zapravo nešto šira - zašto su neki genijalni duhovi osuđeni na maćehinski prezir povijesti?
Roman "Tabu" strukturiran je zanimljivom izmjenom dionica koje se tiču samoga Tauska, te onih o "istrazi" njegova života, rada i tragičnog kraja, u kojoj sudjeluju pripovjedačica i njezin prijatelj Tvrtko, lik nastao spajanjem dvaju poznatih životnih sudbina, one Tvrtka Zane (Branimira Donata) i Vlade Gotovca. Takvo sučeljavanje dvije pripovjedačke pozicije, kao i dva vremena, daje do znanja kako je autoričina nakana romaneskno obraditi jedan zagubljeni životopis koji je intrigira ne samo zbog Tauskova života, već i samoubojstva koje je počinio, ali ga i dovesti u vezu s trenutkom suvremenosti u kojoj su teme poput odnosa male sredine i metropole, multikulturnog identiteta ili rata više nego aktualne i intrigantne.
Stoga je autorica svoju trilogiju odlučila posvetiti hrabrima, a konfabulacijom činjenica napisati roman(e) o tragičnoj sudbini intelektualaca. U prvome dijelu trilogije zapravo se radi i postavljanju temelja priče, no roman ipak funkcionira i kao samostalna cjelina u kojoj se Tauskove praznine i depresije, poznanstvo s Freudom i profesionalne turbulencije izmjenjuju s intrigantnim epizodama iz 1. svjetskog rata, špijunskim tajnama, ali i onim emotivnim, kao i pitanjima seksualnih sloboda i feminizma.
U svakom slučaju riječ je o kompleksno zamišljenom i izvedenom romanu, koji ozbiljnošću pristupa (pripreme i realizacije) daleko nadmašuje recentni prozni trenutak, tipu tzv. intelektualističkog romana koji je to svojom temom, ali i stilom. Sam stil je ipak svojevrstan odmak od dosadašnje proze ove autorice jer se gusta metaforika, neobična sintaksa i ritmizirani leksik ovoga puta transformiraju u prozni tekst koji pretendira na veći stupanj čitkosti (i čitanosti).
Intrigantna tema, nakana da se u hrvatski kulturni prostor ovakvim spojem fictiona i factiona uključi osobnost Viktora Tauska, ali i neke druge, propitivanje delikatnih i uvijek aktualnih tema ovih naših prostora, kao i kompleksnost romana na neki su način i sami po sebi rušenje tabua i očito prva dionica najvažnijeg proznog teksta ove autorice do sada.
(Intergralna verzija teksta koji je u skraćenom obliku prvotno objavljen u Jutarnjem listu)