Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Vijest • Piše: MV Info • 07.11.2023.

Finalisti Nagrade Kamov 2023.

Žiri Nagrade Janko Polić Kamov (Nadežda Čačinovič, Irena Matijašević i Nikola Petković) odabrao je pet finalista nagrade koja se dodjeljuje za najbolje književno djelo napisano na hrvatskom jeziku. 

Finalisti su (abecednim redom):

Igor Beleš, Listanje kupusa
Robert Perišić, Brod za Issu
Sibila Petlevski, Točka poraza
Zrinka Posavec, Maria Callas se baca u more
Dora Šustić, Psi

Nagrada će biti dodijeljena na Kamovljev rođendan, 17. studenog 2023. u Gradskoj vijećnici u Rijeci.

Igor Beleš. Listanje kupusa, Zagreb: HENA COM, 2023.

Listanje kupusa Beleš Igor

Vukovar zacijelo nije jedini lokalitet na kojemu je, u ime svetosti mjesta ljudima koji na tom mjestu žive, politikom uskraćen životni prostor. Igra moći, igra simbola, politiziranje s ciljem afirmacije niza osobnih interesa koji se mimikriraju ljudima se servirajući kao da su njihovi iskonski, iste te ljude raseljava, udaljava jedne od drugih, dijeli… pritom ih ne pitajući žele li oni to ili ne. Zapravo, ne pita ih žele li živjeti slaveći činjenicu uzajamnosti života već ih petrificira oduzimajući im individualitet, slaveći razlike i ne dopuštajući prošlosti, bez obzira na njezinu okrutnost, da prođe. Jeruzalem, Kosovo… samo su jedni od niza primjera te supstitucije: u ime svetosti mjesta negira se elementarno pravo svakoga i svih: pravo na životni prostor.

Petero djece od jedanaest godina, tajanstvena u prisnosti An družina, 1991. u Borovom je naselju počelo primjećivati da oko njih nestaju djeca: nestaju iz školskih klupa, nestaju s ulica, nestaju iz stanova, nestaju iz đačkih imenika: izbrisani su. Usput saznaju da su neki od njih Hrvati, neki Srbi, neki Bosanci… i ništa im nevino dječji nije jasno. Mali detektivi, nadolazećem ratu unatoč, osjećaju se neranjivima; ne nužno hrabrima koliko moralnima, jer su prijatelji koji traže prijatelje kojih odjednom nema: ne traže objašnjenje, traže ljude.

Jedna od najpotresnijih rečenica iz romana „Listanje kupusaIgora Beleša je: nismo se mrzili jer smo bili podijeljeni; mi smo se podijelili da bismo se mrzili. Djeca ne poznaju strane. Čamcem noću prelaze na preko noći skrojenu, onu drugu stranu, gdje ih od pogibelji čuvaju bake i majke bez obzira na ičije porijeklo i nacionalnost. Uporni u traženju drugova i drugarica u gradovima koji su umirali padajući kao domino, razoreno je pet djetinjstava, iskopano pet jama, otvorene su rane koje se nikada neće zaliječiti. Ispričana duboko ljudski, bez nakane podjela, iz rakursa djeteta koje želi živjeti, priča Igora Beleša zapis je i o osobnoj traumi i uzaludnosti nastojanja da se skući u svijetu nakon što je svijet njegova djetinjstva zauvijek razoren.

Maestralno narativno kontrolirana, prigušenim emocijama koje naslućuju, a ne propovijedaju, knjiga „Listanje kupusa” trebala bi postati obaveznom lektirom kako gospodarima rata tako i njihovom repromaterijalu: ljudima kojima, u pravilu nepozvana, stisnute šake, povijest pokuca na vrata: lektirom i kao svjedočanstvo i kao upozorenje ali i kao dokument optimizma individualne predaje pred svijetom koji djece nije dostojan. Djece koja će biti živa dok budu žive priče o njima, a Igorova priča je zacijelo jedna od njih. 

Robert Perišić. Brod za Issu, Zagreb: Sandorf, 2022.

Brod za Issu Perišić Robert

U kozmopolitizmu u kojemu je naš svijet, ne kao politička zajednica isključivo ljudi, već zajednica svih i svega, svega živoga i neživoga, ljudi, životinja, bilja, kamenja, zraka, doslovno neba i zemlje, čak i kada ne znamo tko smo: kada nam povijest kao oblik pisanja to ne umije ili ne želi reći, uskače književnost: uskače njezin korektiv kondicionala, onoga kao da svijeta. Što se naše intelektualne povijesti tiče u ovome dijelu svijeta svi smo „grčki nepriznati sinovi i kćeri.

„Stranci smo od stranaca na stranoj zemlji koja je naš rodni polis: kosmopolis”.

Robert Perišić, osluškujući vjetar koji piscu posuđuje glas i tako ga eko-projektom dekolonizira, emancipira od uvriježenog ego-projekta i s nama dijeli: sklad svega što jeste na način da je lišeno hijerarhije, da je odustalo od patrijarhalne osi simboličkog reda Zapada, samim time što jest: bilo da se radi o tlakovima zraka, o razinama vode, o tišini kamena i prigušenosti vatre, o elementarnim i apriornim staništima i bića i bivanja, o balansiranju, kruženju, bljesku i mirovanju… sve ima rezultat. Rezultat koji je ne samo najljepši, nego i jedini smislen, ukoliko se iz njega iseli interes, ideja progresa koji je samo drugo ime za eksploataciju, za koncept profita, ime onog materijalnog, onog koristi… rezultat koji, čitateljstvu koje se čitajući Brod za Issu stapa i sljubljuje s ovom jedinstvenom knjigom pretvara ne samo u užitak u tekstu već i u trenutak u trenutke… spoznaja.

Ja je, čitamo, veoma posebna riječ koja može narasti. Zamjenica kojom se voli, povjerava, ali i provjerava, njome se i laže i ratuje. Ova ljudska i odviše ljudska knjiga nije na prvi pogled knjiga o ljudima, ali je itekako knjiga za bića u posjedu govora, sluha, pisma: poput jedne joj od prethodnica, knjiga je za svakoga i ni za koga.

Kao i njegovi zapisi o ropstvu, o vjetru, o naseljavanju, migraciji, kolonizaciji, knjiga koja je svakom svojom stranicom čvrsto na zemlji, istovremeno se u potpunosti predajući vjetru: vjetru samome, vjetropiru riječi, prostoru misli, slika i spoznaja… njezin autor, Robert Perišić odjednom je posvema drukčiji. Ne samo u odnosu na njegove prethodne knjige, nego i u odnosu prema književnosti samoj. Ne nužno ovoj nacionalnoj; književnosti uopće.

Vjetar, ljudi, gospodari i robovi pred čija lica mačke, more, sol, biljke i magarci… primiču zrcalo elementarnih čestica u kojima su gospodari lišeni moći a robovi bića slobode, u nelegitimnom djetinjstvu svijeta Mediterana, čine elemente romana za koji će tek trebati, ako je to uopće potrebno, pronaći prostor klasifikacije, periodizacije, žanra, vrste…

Sibila Petlevski. Točka poraza, Zaprešić: Fraktura, 2022.

Točka poraza Petlevski Sibila

Roman Sibile Petlevski se najbolje, premda ne naročito originalno, može opisati kao „tour de force”, kao zadivljujuće dostignuće u kojemu su isprepletene brojne moguće dimenzije pripovijedanja, „registri” i „razine”. Postoji suvremena junakinja i suvremeno zbivanje. Junakinja, novinarka ima svakodnevnu egzistenciju i svakodnevne brige uključujući djecu, muža itd, ali i prošlost, vlastito šareno obiteljsko nasljeđe i ono što ne može ne istraživati u ne tako davnoj prošlosti. Da bismo se suočili sa strahotama koje radije ne bismo vidjeli (silovanja u ratu ali i silovanja koja su počinili i oni pozvan da spriječe zločine) nisu nam dovoljne svakodnevne i suvremene riječi već moramo uroniti u mitsko i nesvjesno – ono što se samo privremeno može potisnuti. Jednako je važno i književno očitovanje povijesnog zbivanja, u ovom romanu napuštanje eurocentričnosti kako bi se razotkrivala pogubnost učinka europskih kolonijalnih zahvata. Erudicija je ovdje na djelu i napeto i elegantno.

Zastrašujuće je na strani istine, pogotovo one neispričane na način da bi se traumi dala prilika za proradu, akterima i žrtvama, zločincima i naravi zločina za suočenje, činjenica da se i trideset godina nakon posljednjega rata na, kako to šapuće eufemizam za brisanje iz pamćenja, 'ovim prostorima' ne samo nastavljaju, nego i intenziviraju ratni narativi. Iako se ovaj roman površno među njih može svrstati, njegova je specifičnost u tome što u točci poraza i nemoći pred svijetom, njegova protagonistica ne piše rat, već traga za duhom rata: u Anđelkinu slučaju to je kanibal ledenog srca, čovjekoliki div, Wendigo, koji, iako ne s ovoga svijeta, na ovome svijetu nikako da se najede ljudskoga mesa. Ta sablast koja slijedi sve smjerove iz kojih nam sablasti dolaze, uključujući i budućnost, ljudskome oku nije vidljiva: ona je rasap, raspadanje, trulež, smrad.

U potrazi za Zloduhom rata, protagonistica nikako da se pomiri s činjenicom da stoljećima živimo u svijetu u kojemu svi vjeruju zločincu i to na riječ, pogotovo ako je ova izgovorena javno i ako počinitelj kaže da je učinio nešto strašno. Žrtvama je pak, bilo da se radi o kolonizaciji takozvanih Novih svjetova, u ovom slučaju Sjeverne Amerike, konkretno Kanade, ili o našem posljednjem ratu, oduzima glas. Da bi dokazale da su žrtve, ovdje konkretno silovanja, očevici umorstava i torture, žrtve moraju nizati svjedoke na tekućoj vrpci. Počinitelji, gotovo u pravilu ostaju nekažnjeni: ne jednom promovirani u heroje, moreplovce, misionare, otkrivače nepoznatih kontinenata, očeve nacija...

U zemlji predaka, na svakom koraku spotičući se o manifestacije univerzalnosti zla, koje se, u to se uvjerila, „može pojaviti bilo gdje, ako je situacija pogodna”, Anđelke pokušava žrtvama plemena Cree, naknadno posuditi glas. Istim glasom osuđuje ravnodušnost zla međunarodne zajednice na izletu u za njih samo još jedan od Balkanskih ratova. Jer, tako to ide sa svijetom: „prvo se ne vidi ništa, a onda, tobože niotkud u nosnice prodre smrdljivi dah divova svjetske politike – stoljetni smrad njihovog krvoločnog apetita za topovskim mesom.” La comedia nera, ili bijela tragedija… kako je Sibila Petlevski provizorno žanrovski smjestila ovu njezinu 'psovku' non e finita! 

Zrinka Posavec: Maria Callas se baca u more, Zaprešić: Fraktura, 2022.

Maria Callas se baca u more Posavec Zrinka

Zbirka „Maria Callas se baca u more” izrazito afirmira  žensku tjelesno-osjetilnu poziciju. U njoj se razvijaju i produbljuju teme: glas, pjevanje, dah, tijelo, erotičnost, senzualnost, pozitivno doživljena ženstvenost, emancipacija, sloboda, kritika patrijarhata, društvena kritika, a zajednički im je nazivnik biofilnost ili predracionalna životna evidencija.

Glas i tijelo možda, u nekom smislu, prethode samome subjektu;  oni su u korijenu egzistencije zbog čega ova poezija, u skladu s tim, konkretno zahvaća raznolike moduse pojavljivanja života samog, koji kao glas neprekidno titra u sveukupnom postojanju.

Metaforizacija i mikro-naracija, gnomičnost, refleksivnost i emotivnost tvore osebujan stilski spektar koji zahvaća obilje predracionalnih životnih pokretača i različitih situacija u kojima se oni očituju.

Osim ciklusa o Mariji Callas, zbirka sadrži i ciklus o pjevačima-kastratima te ciklus o anonimnoj pjevačici, usmjeren rušenju svih stereotipa koji postoje o umjetnicima glasa. Hrabrost nasuprot strahu (među ostalim, tu je i stalan strah pjevačica da će izgubiti glas) osnovna  je  opozicijska konstrukcija, nosivi potporanj ove ode životu, tjelesnosti, ljubavi kao činu stalnog udaha i izdaha, u kojem tijelo postaje instrument za emanaciju sile života, ali i smrti. Jer, kako kaže pjesnikinja: „Smrt je istinita./ Samo njen glas ostaje neumjeren u želji/ da živi i dalje.”

Tehnika pjevanja slična je tehnici pisanja. Za obje je potrebna opuštenost i dopiranje do najdubljih slojeva, do primordijalne seksualnosti, do vis vitalis.„Kad se bojite zapjevati,/ sjetite se tko je u djetinjstvu/ zatukao vaš glas”.

Poezija je ta koja na trenutke progovara krajnje jasno, usmjeravajući kritiku na sve oblike represije. U zbirci postoji i izrazita intimnost s glasom, koja seže do potpunog poistovjećivanja. „Ja sam glas, gnijezdo zvuka u donjem trbuhu.”

Glasom iznimne kvalitete, Zrinka Posavec napisala je poemu o glasu iznimne kvalitete –poemu jedinstvenu po snazi koncentracije na taj fenomen koji se – osim što je jamac metafizike prisutnosti – ovom zbirkom pokazuje kao nositelj ljudske cjelovitosti,  ili specifičnije, ženskog integriteta. Ipak, jednako je važno spoznati i ugroženost i krhkost tog glasa, što je pokazano posebno u naslovnom ciklusu, onome o Mariji Callas.

Dora Šustić. Psi, Zaprešić: Fraktura, 2022.

Psi Šustić Dora

Precizna sonda pripovjedačice-junakinje traži od prve do zadnje stranice ljudsku dubinu u svijetu u kojem je prestiž ili moć dominantna kategorija, čime kreira svoju  subverzivnu putanju erosa, ali i tanatosa.

Junakinja potpuno svjesno čeka prvo iskustvo duboke ljubavi. Sve ideologije, pa i rodne – iako su one najjače istaknuti ideologemi – padaju u vodu pred snažnim osobnostima dva središnja lika u ljubavnom odnosu.

Mladu protagonisticu ne zanimaju vršnjaci ne zato što želi brzo odrasti, nego zato što žudi za intenzivnim doživljajem života, za uranjanjem u iskustvo srodne joj, 'stare duše', za dijalogom s ljubljenim koji se na tragičan način u romanu trajno odgađa.

Ovo je roman uklopljen u generaciju milenijalaca koji slobodno istražuju život, ali prvenstveno je roman o samo dvoje ljudi.

Hrabrost junakinje je u tome da bez ikakve zadrške, iskreno i konfesionalno na tragu tradicije literature ispovijesti, beskompromisno i po cijelu razotkrivanja Prvoga i samo prvoga lica, njezine jedine nje, pripovijeda o porivu da i mi saznamo što je zapravo život ispod onoga što se zbiva na površini: bio to studij filmske dramaturgije u Pragu, bilo to vođenje ljubavi na madracu s Leonom, ili lutanje andaluzijskim gradom u potrazi za fotografijama pasa koje je on opsesivno snimao, a čije kadrove, planove, rakurse pripovjedačica odmrzava pričom o tom jezivo nedokučivo bliskom. 

Osim o dubini, ovo je i roman o opsesiji.

Destrukcija i autodestrukcija manifestacije su neprihvaćanja svijeta, ali i čežnja za spoznavanjem i razumijevanjem svijeta u koji smo bez pitanja bačeni. Određena količina boli koju sa sobom nose mogućnosti izlazaka iz Nedoba slike svijeta, stalno je u zraku, kao i kemijom potpomognuti bjegovi likova čija lica čitanjem zorno vidimo, povraćanje hrane, suze koje nikako da poteku, a kojima je iluminirano ovo štivo. 

Iskrenost pripovijedanja u prvom licu je znak da je pitanje „da“ ili „ne“ životu daleko najteže pitanje, ono koje sve ostalo odmiče u stranu i stavlja u pozadinu. Biti surov ili nježan prema sebi, ova naizgled banalna dvojba kojom nerijetko obiluju priručnici o samopomoći, rijetko kad je dobila ovako ozbiljnu romanesknu orkestraciju.

– Povezani sadržaj –

Kritika • 27.02.2023.

Dora Šustić : Psi

– Pretraži sve članke –