Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Franjo Nagulov • 13.01.2023.

Zrinka Posavec : Maria Callas se baca u more

Zrinka Posavec: Maria Callas se baca u more

Zrinka Posavec (Đakovo, 1981.), akademska glazbenica čija je solistička karijera započela 2014. godine, na pjesničkoj se sceni pojavila zbirkom "Soba za buđenje" (Matica hrvatska - ogranak Đakovo, 2015.) a 2020. objavila je drugu zbirku "Pjevaj, Molly" u sklopu Biblioteke Poezije Hrvatskog društva pisaca. Već se u njima dalo naslutiti kvalitativno respektabilne stvaralačke domete, kao i motivsko-stilska obilježja autoričine poetike: žensko tijelo, erotizam, ritamski senzibilitet, povremeni izleti u hermetičnost baziranu na jakoj metafori. Takvi su počeci, među posvećenim čitaocima recentne domaće poezije, rezultirali znatiželjom prema onom što slijedi. Sada možemo reći: Posavec je trećom knjigom "Maria Callas se baca u more", načinivši daljnji kvalitativni pomak, potvrdila literarni domet koji zaslužuje snažan recepcijski odjek. Na to, uzmemo li u obzir dugogodišnju hiperinflaciju pjesničkih naslova koja otežava detekciju onih doista odličnih zbirki, valja osobito upozoriti. 

Premda je posrijedi činjenica iz domene tzv. opće kulture, nije zgoreg spomenuti da je knjiga nazvana prema Mariji Callas (1923. – 1977.), slavnoj američkoj sopranistici grčkih korijena zaslužnoj za popularizaciju opere u dvadesetom stoljeću. Šira i za klasičnu muziku nezainteresirana javnost, dakako, divu će zapamtiti po vezi s grčkim brodograditeljem i tajkunom Aristotelom Onassisom (1906. – 1975.) koja je po Callas bila fatalna. Upropaštena karijera, narušeno zdravlje i naposljetku smrt izazvana srčanim udarom u 54. godini majstoricu će bel canta učiniti jednom od najpoznatijih tragičnih ženskih figura novijeg vremena. I upravo čudi, s obzirom na preliminarno čitalačko očekivanje, da u zbirci Aristotel nije spomenut nijednom, kao simbol patrijarhata iz domene popularne kulture i kao antipod umjetničkoj gracioznosti zaljubljene žene koja je čudesni dar pjevanja podijelila s čovječanstvom. Autoričina je strategija upravo koncentriranost na „dijeljenje dara“. Callas su svi pjevači, sve pjevačice, pa i svi slušaoci spremni žrtvovati se za ekstazu koju donosi izloženost muzici. Callas je, dakle, i trpljenje i užitak. I život i smrt. Callas je muzika sama.

Sedamdeset tekstova podijeljenih u šest ciklusa

Maria Callas se baca u more Posavec Zrinka

Rukopis broji blizu sedamdeset tekstova i podijeljen je u šest ciklusa, uz dominantni udio kraćih, vješto realiziranih formi katkad upravo zapanjujuće kvalitete. Ako je u prvoj zbirci fokus bio na erotizmu tijela, onda možemo reći da je u ovoj knjizi fokus na erotizmu i ekstazi onog što tijelo proizvodi i potiče. Dakako, posrijedi je glas kao sinkronijsko agregatno stanje jezika, središnja metafora rukopisa kojoj je eksplicitno posvećena uvodna pjesma (Jezik) prvog ciklusa (Tehnika pjevanja). Pjesma ukazuje na neraskidivu vezu jezika i slobode ilustriranu slikama intenzivnog erotskog naboja (jezik kojim ližem spolovilo).

Nadalje, tekst Neuroza ističe vezu jezika i disanja, sugerirajući njegovu egzistencijalnu fundamentalnost. U prvom se ciklusu lirska subjektica nekoliko puta obraća učenicima (Jezik, Dah i dr.). Ciklus također propitkuje odnos slobode i fizioloških pojava (Sloboda), kao i značenjsku ravnopravnost ekstrema vokalnog registra (Piano). Govoreni/pjevani jezik tako je zbroj čujnog i nečujnog istovjetan onom redaka teksta i bjeline u pisanoj formi. Uznemirujuće finale ciklusa (Zašto je umrla Maria Callas) možemo čitati i kao upozorenje: Ljudi koji prestanu pjevati / mogu umrijeti

Drugi ciklus (Maria Callas se baca u more) uvodno razgolićuje javnu ličnost (Autobiografija – žena, žena, žena Callas) ukazujući na fragilnu prirodu bića koje žudi za ljubavlju. Pritom, ne samo na tom mjestu, valja ukazati na diskretno kombiniranje upravnog i neupravnog govora koje doprinosi jezičnoj dinamici. Tekstovi kao što su Maria, Callas, Maria, muk i Maria, kazna nastoje proniknuti u pitanje identiteta javne ličnosti. Pozicija lirske subjektice pritom se mijenja prema kategorijama lica i broja (u kasnijim ciklusima i roda), sukladno „ljuštenju slojeva“ javnog identiteta koje rezultira sirovom emocijom. Kao simbol se egzistencijalne esencije nameće pojam „glasnice“, a kao medij egzistencijalnog dokinuća „more“ i njegova beskonačna unutarnja tišina.

Glas, produkt glasnica, tako logično postaje okosnica trećeg ciklusa (Glas, grlo, grozd), uz opasku da je jeziku dopisano svojstvo entiteta neovisnog o njegovim „počiniocima“. Jezik kao takav od strane subjektice istovremeno biva njegovan i eksploatiran (Glas – zeleni list, Glas – spolovilo, Glas – more, Glas – bumbar, Glas – zvuk i dr.). Glas je pritom i svjedočanstvo radosti, dok njegova zatomljenost apostrofira strah (Pitanje): Kad se bojite zapjevati / sjetite se tko je u djetinjstvu / zatukao vaš glas. Njegova autonomnost otvara prostor za komunikaciju lirske subjektice sa sobom koju možemo interpretirati kao dijalog (Što glas voli). Glas je istovremeno izgovoreno i neizgovorivo, kao metafora svijesti i podsvijesti (Glas – gusto), ali i kao ilustracija varljive relacije prijateljstva i izdaje (Glas – upozorenje). Uz navedeno, glas je refleks pobune (Imamo ga svi) i nježnosti (Glas – pamuk). 

Ciklus Živio mali nožić propitkuje etički aspekt žrtve za estetiku. U tekstu Umjetna ljepota „miris akustike“ tako je uspoređen s „agresivnom religijom“, a pitanje koje se pritom nameće glasi: Postoji li danas mogućnost da s malodobnom / pjevačicom / ili pjevačem legnete u krevet / i iskoristite to tijelo za modernu, sasvim legalnu / glazbenu pedofiliju? Tekst Pjevanje je unosan poziv tako suptilno opisuje sam čin kastracije koji je, u ime uspjeha, obiteljski potaknut: Nisam se bojao, majka je stajala pokraj mene. Cijena je trpljenja društveno nametnute uloge pritom u tekstu Pjevač nakaza ilustriran dvjema mučnim slikama: Moje su spolne žlijezde odstranili malim nožićem / i bacili kokošima u dvorište. i Ni muško ni žensko, to sam bio / pa sam se prelio kao krv u menstrualnoj čašici. Subjekt je ciklusa tako sredstvo opisano kao „muzička kutija“ (Slomljena vokaliza) i kao posljedica odnosa patrijarhalnog društva prema estetici (Tužaljka za dječaka koji nikad neće odrasti): Recite im, molim vas: / Bog dozvoljava pjevati i ženama. / Naučite ih da aritmiju spolova završe s jutrom.

Rukopis broji blizu sedamdeset tekstova i podijeljen je u šest ciklusa, uz dominantni udio kraćih, vješto realiziranih formi katkad upravo zapanjujuće kvalitete. Ako je u prvoj zbirci fokus bio na erotizmu tijela, onda možemo reći da je u ovoj knjizi fokus na erotizmu i ekstazi onog što tijelo proizvodi i potiče.

Odnos čovjeka i njegova glasa u ciklusu je Pjesnik iz istih sjemenki vuče plod opisan kao simbioza (Glas – moje tijelo). Svladavanje tehnike pjevanja pritom je dovitljivo ilustrirano onomatopejama (Ptičje toplo). Glasovi su djece prikazani kao glasovi društvenih prevratnika (Glas – dijete), a pri vizualizaciji je glasa kao sinkretističkom postupku korišten animalistički motiv vjeveričjeg repa. U tekstu Njena istina kojim je otvoren završni ciklus (Svijet kao Glas) fokus je na socijalnom položaju žene u umjetnosti i stereotipima kao sredstvu obrane patrijarhata: Pjevačice (možda) spavaju s / dirigentima. „Smjer sumnje“ pritom razotkriva poziciju onih koji vrednuju i onih koje se vrednuje, upravo kao što je bio slučaj s društvenom osudom Marie Callas, no ne i njenog bogatog ljubavnika čiji je životni stil radije bio percipiran kao vrlina.

Slike krajnje posvećenosti umjetnosti nalazimo u minijaturama kao što su Promukao glas, Zvučni mir, Predana pjevačica i Gdje je glas. Sinkretistički opis nalazimo i u tekstu Maska koji pjevačicu prikazuje kao orkestar, ali i kao koncertni prostor. Još jednom naglašena je kontekstualna bešćutnost zadovoljenja estetske izvrsnosti (Strogost poziva) prema kojoj umjetnost valja promatrati kao elitističku činjenicu: Prekasno je! / Ovim se više ne možete baviti. / Za glas, trideset je godina previše. Zbirka završava dosjetkama naslovljenim Mistika i Istina izvan libreta.

Željeti ono najbolje što nam je jezik kadar ponuditi

Spomen elitističke prirode umjetnosti potiče na razmišljanje o elitizmu poezije kao književne vrste kojom su kroz stoljeća, više no u ostalim književnim vrstama, autori istraživali krajnje mogućnosti jezika. „Elitizam duha“ mogao bi poslužiti kao kolokvijalna sintagma koja nam može pomoći pri nastojanju da proniknemo u prirodu poezije. Taj aspekt njene egzistencije veoma je važno ustrajno isticati, upravo zbog spomenute hiperinflacije naslova i sve raširenijeg uvjerenja da poeziju mogu pisati svi i da poezija pripada svima. Poezija, međutim, ne može pripadati onima koji poeziju ne žele. A željeti poeziju, željeti dakle ono najbolje što nam je jezik kadar ponuditi, znači biti spreman na težak put usvajanja njenih vrhunaca. Tek tada imamo puno pravo upustiti se u njenu daljnju proizvodnju. Sve ostalo predstavlja oskvrnuće kojeg, bojim se, mnogi jedva da su svjesni.

Zrinka Posavec, što ova zbirka osobito dokazuje, tog je procesa svjesna. "Maria Callas se baca u more" nesumnjivo predstavlja značajan trenutak za recentnu domaću produkciju i kao takav obvezuje posvećeno čitateljstvo. Inkorporiranje muzičkog iskustva u medij poezije, ali uz vrsno savladanu vještinu pisanja, pokazalo se dobitnom strategijom. Stoga se ukazivanje na ovu knjigu ispostavlja kao čin odgovornog odnosa prema poeziji čijim ponajboljim ostvarenjima, uslijed podivljale hiperproduktivnosti, prijeti neprimijećenost.

To ističem i na temelju iskustva pisanja o nekoliko sjajnih zbirki koje su, nakon godinu ili dvije, posve zaboravljene. Bilo bi tužno da slična sudbina zadesi ovo sjajno ostvarenje.     

Zrinka Posavec

Maria Callas se baca u more

  • Fraktura 10/2022.
  • 104 str., meki uvez s ovitkom
  • ISBN 9789533585123

Neomeđeni svijet glazbe ono je što Zrinka Posavec propituje u zbirci pjesama 'Maria Callas se baca u more', baveći se različitim ulogama i vibracijama, širinama i dubinama fenomena glasa. No Posavec horizonte tog motiva koji joj je prirodno uporište proširuje te tako pred nas donosi priče o povijesti i učenju pjevanja, statusu pjevačica u društvu, predrasudama prema njima i biografije slavnih umjetnika.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –