Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Jagna Pogačnik • 17.08.2009.

Siniša Pavić : Plačeš li to?

Knjiga proze koju je nedavno, nakon svojevrsne autobiografske kuharice "Kužini s ljubavlju", objavio novinar Novog lista Siniša Pavić, ni kriva ni dužna upala je kontekst čak dva tzv. fenomena o kojima se govori u vezi s recentnom proznom produkcijom.

S jedne strane, tu je ponovo sada već stara priča o tome kako su lavovski dio posla u tranziciji hrvatske proze prema "stvarnosnim" temama odradili upravo novinari. To što se poprilično društvance, pa i neka od najzvučnijih imena suvremenih prozaika, profesionalno bavi(lo) pisanjem u nekim od najtiražnijih novina, zapravo uopće ne bi trebala biti vijest, sve do trenutka kad teme s novinskih stranica ne postanu pogodnom i poželjnom literarnom građom.

Trend koji uopće nije samo hrvatski, dapače, ionako se sve više utišava, prije svega smanjivanjem medijskog prostora koji se može "žrtvovati" takvim autorima i temama, pa će se knjiga Siniše Pavića vjerojatno pamtiti i po tome što se našla negdje na zadnjem valu proze u koju su iskoračili novinari.

Kako bilo, prozni zapisi labavo povezani u romanesknu strukturu pod naslovom "Plačeš li to?" Sinišu Pavića mnogo više iskazuju kao predstavnika onog žanra koji, pomalo nespretno, nazivamo novim muškim pismom. Čak i ako ne vjerujemo u rodnu podjelu književnosti na žensku i mušku, a ne vjerujemo, ispod kišobrana nespretnih termina kojima su se posljednjih godina kristili romani i zbirke priča Krešimira Pintarića, Ivice Prtenjače, Romana Simića , čak i zbirka Delimira Rešickog i dr., teško je ne primijetiti kako se doista krije novi "muški" senzibilitet, poprilično drukčiji od onoga što nam ga je pružala "čvrsta", "tvrdokuhana", često i mačistička proza kasnih devedesetih, smještena negdje na relaciji ratište-kvart-birtija-krevet ljubavnice.

Nova vizura iz koje progovaraju spomenuti pripovjedači, a Siniša Pavić nakon ove je knjige njihov više nego ravnopravni kolega, vizura je koju obilježavaju pripovijedanje u 1. licu, razotkrivanje intime, pisanje o obiteljskoj i ljubavnoj svakodnevici, vrlo često i ranjivost koju nije teško priznati, te antimačizam gotovo kao program. Je li to doista neka domaća varijanta onoga što se vani naziva lad-lit (kojemu pripadaju Kureishi, Parsons, Hornby i dr.), pa je takva literatura i jedna od uspješnih marketinških strategija po principu "strano, a domaće", ili je riječ o promjeni paradigme, primjetne ne samo kod muških autora, koja je nakon velikih tema rata, povijesti, politike, kriminala i sl. dovela do zaokreta prema malim, intimnim temama?  Vrlo je izvjesno kako je prije riječ o ovom drugom.

Pavić to priznaje već u naslovu svoje knjige koja donosi ukoričene prizore iz bračnog života jednog para s djetetom, knjige čija je najveća vrlina nepretencioznost i vještina da se od običnosti, malih detalja svakodnevice, isplete dojmljiva, melankolična i duhovita proza. Proizlazeći iz autobiografskog, što uopće i ne krije, Pavić iznutra razotkriva intimu svoje male obitelji, potencirajući intimnost odabirom "kućnog", dalmatinskog narječja kojim je knjiga napisana.

Bilježeći trenutke s kojima se mogu identificirati mnogi (kredit za stan, minus na tekućem, rutina ljubavnog života) i one koji su posebnost baš njegove obitelji, Pavić stvara simpatičnu atmosferu u kojoj čitatelj postaje voajer iza četiri zida jedne zapravo posve sretne tročlane obitelji, koja čak i kad se zaboravi smijati vrlo brzo to nadoknađuje u velikim količinama.

"Plačeš li to?", osim što bez cenzure razotkriva sitnice koje znače život, kao što su sitni kućni popravci, uživanje u hrani, odnos s rodbinom i sl., zapravo funkcionira i kao ljubavna priča u kojoj nema velike dramatike i preokreta, ali koja puca emocijama i posve je daleko od puke rutine i kompromisa, kako se to ponekad njezinim akterima može činiti. Na trenutke, odnos pripovjedača i njegove žene, oko kojih je uvijek tu negdje prisutna i njihova djevojčica Tonka, vjerojatno i zbog dojma što ga postiže jezikom, podsjeća na onaj Lepe i Miljenka Smoje i njihovog legendarnog "kokolavanja".

Knjige kao ova doista ne mijenjaju svijet niti prozne paradigme neke književnosti, niti im je to bila namjera, ali ulazak u ovaj mikrokozmos stvoren Pavićevim zapisima za čitatelja je posve sigurno dobitak,  knjiga je to napisana s mjerom i puno senzibiliteta, posve svejedno je li "novi" i "muški".

 
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –