Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Jagna Pogačnik • 21.12.2009.

Slavenka Drakulić : Basne o komunizmu

Kada je napisao legendarnu satiričnu basnu "Životinjska farma" G.Orwell je izjavio kako je to njegov prvi svjestan pokušaj da spoji politički i literarni stil. Slavenka Drakulić, dakako, to je "spajanje" učinila i puno prije no što je povodom 20. obljetnice rušenja Berlinskoga zida napisala svoju knjigu basni, prije svega esejima o životu u komunizmu i tranziciji kojima je i stekla svjetsku slavu.

Posve očito i s pravom se pitajući kako danas ispričati još jednu priču o komunizmu, a da to ne bude "samo" publicistički tekst, te kako tu istu priču "upakirati" i za generacije koje možemo nazvati postkomunističkim, autorica se inteligentno dosjetila žanra basne, prepustivši riječ krtici, mački, psu, mišu, gavranu i papagaju koji pričaju priče o šest bivših komunističkih zemalja - Istočnoj Njemačkoj, Čehoslovačkoj, Poljskoj, Rumunjskoj, Albaniji i Jugoslaviji. Taj nastavak jedne od stalnih tema ove autorice, čija je većina djela pisana tako da se isprepleću fiction i faction, priča i esej, uspio je u literarnom smislu ne samo zbog odluke za basnu, već i zbog formalnih i stilskih razlika koje posjeduje svaka pojedinačna priča, ali i promišljenog odabira životinja koje će biti pripovjedači.

Krtica će, tako, u formi govora pred stručnom javnošću iznijeti rezultate znanstvenog istraživanja o nebičnoj pojavi kopanja tunela ispod Berlinskoga zida kojoj su začudo pribjegli ljudi, miš će iz muzejske hladovine posjetitelju štakoru ispričati priču o pasivnim, krotkim i pokornim građanima Čehoslovačke i njihovoj revoluciji, pas sa bukureštanskih ulica postat će metafora zlostavljanih, napuštenih i gladnih Rumunja za Ceausescuove vladavine, mačka generala Jaruzelskog poslat će pismo državnom odvjetniku u obranu svoga gazde, jedna će albanska psihijatrica kroz svoga pacijenta 'gavrana' osvijetliti (samo)ubojstvo premijera Shehua, a Titov papagaj Koki tračat će, a koga drugoga, nego Tita, ali i njegove brijunske nasljednike.

U vrlo duhovitom stilu, iz pera divljih, domaćih i egzotičnih životinja, tako će proizaći priče u kojima se životinje obraćaju u raznim formama, pričajući priče o političkim režimima i političarima, ali i o svakodnevici koju je obilježavala nestašica, strah, prevlast funkcionalizma nad ljepotom, individualizam kao grijeh, kult ličnosti i dr. Priča o Titu i njegovoj sklonosti mondenom životu, ženama, viskiju i cigarama, svakako je najduhovitija, čemu uvelike pridonosi brbljavost njezina pripovjedača. Tako će, na pomalo ležerniji način, Slavenka Drakulić još jednom naglasiti ono što joj je u spisateljskom i novinarskom radu bitno - suočavanje sa prošlošću, bez sindroma pospremanja pod tepih, literarno odrađivanja bliže prošlosti i svojevrstan aktivizam koji bitno obilježava njezine knjige i tekstove.

Premda je basna po svojoj definiciji alegorična, ovdje je na djelu svojevrsno poigravanje i tom njezinom dimenzijom - alegorijski govor više nije potreban, kao što je to još bilo u basni u kojoj albanska psihijatrica mora posegnuti za tim oblikom kako bi pribilježila dobro čuvanu političku tajnu, riječ je o događajima s kojih su već pale sve maske, no odabirom životinjskih pripovjedača o povijesti se progovara iz drugog kuta i s nekim novim konotacijama.

"Basne o komunizmu"
, dosada objavljene u pet zemalja i s tendencijom daljeg širenja, svakako posve nadmašuju prigodu za koju su pisane, a svojom domišljatošću, ali i informativnošću, funkcioniraju kao podsjetnik za one koji se sjećaju, pa i "udžbenik" za one koji se nemaju čega sjećati. O tome kako se nositi sa stvarnošću koja je došla poslije, nakon što su se snovi građana opisanih zemalja počeli ostvarivati, dakako, možda bi trebao i nastavak - basne o postkomunizmu.

 
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –