Slavenka Drakulić : Nevidljiva žena i druge priče

Popis stvari koje treba ponijeti na put beskrajno je dugačak i proteže se na deset stranica istoimene i posljednje priče u novoj knjizi Slavenke Drakulić, koja tematizira starenje. Putovnica i europska zdravstvena kartica, arsenal lijekova, pismo liječnika, tri para naočala, vodootporna šminka i tekućina za skidanje iste, dugotrajan ruž, vate, turpijice i četkice, bilježnica i Kindle, najlonke od 50 dena itd. Mnogo je to stvari za kratki vikend izbivanja, osobito za neku koja iščezava, hlapi u čisti duh, kako se pak, suočena s vlastitim odrazom u ogledalu, osjeća nevidljiva žena u prvoj priči zbirke. U ovim, po mome mišljenju najupečatljivijim pričama u knjizi, dvije su žene na različite načine suočene s vlastitim starenjem. Slijede šok, nevjerica, ljutnja...

Nevidljiva žena i druge priče Drakulić Slavenka

U uvodu knjizi Discourses of Ageing in Fiction and Feminism: The Invisible Woman (Diskursi starenja u fikciji i feminizmu: Nevidljiva žena, 2013.), feministička znanstvenica Jeannette King kaže da starije, društveno nevidljive žene mogu sebe učiniti vidljivima jedino prerušavanjem u mlađe – odjećom, frizurom, šminkom i kozmetičkim operacijama. Izuzete iz ove kategorije nevidljivih mogu biti jedino žene koje se bave nekom vrstom kreativnoga rada, zapazila je već i Simone de Beauvoir, jer se ženska vrijednost prečesto mjeri njihovom reproduktivnom sposobnošću.
 
„Sve to još uvijek stoji. Naime patrijarhat je, ispostavilo se, u posljednjih stotinjak godina samo potisnut, ali je živ i zdrav“, rekla mi je Slavenka Drakulić u razgovoru koji smo vodile putem emaila. „Samo se izražava na drugačije načine osim direktnom dominacijom muškarca u društvu i obitelji. Uzmite samo primjer #metoo fenomena, koji pokazuje da takvo ponašanje nije iščezlo jer muškarci, pogotovo oni koji su šefovi ili o kojima ovisi radno mjesto ili pak uloga u filmu, još uvijek uzimaju sebi razne seksualne slobode. Ljepota i mladost žena kao vrijednost po sebi nije nestala a industrija ljepote, od hrane do kozmetike, vježbanja, priručnika, mode i oglašivača živi od toga da ih uvjeri kako je njihova dužnost što duže ostati mladima. I muškarci bi se rado pomladili, ali su naravno svjesni da se njihova vrijednost mjeri drugim mjerilom, novcem.“

U našoj kulturi mladost je imperativ a starost neka vrsta sramote.

Ali i granica se ženske „starosti“ neprestano pomiče. Pedesetih je godina na ovim prostorima, primjerice, djevojka od dvadeset i nešto već bila ili riskirala ostati „stara cura“, a klimakterij je bio definitivna potvrda te „starosti“, otpisanosti. Medicinski je establišment također pridonio negativnom pogledu na postmenstrualno životno doba, pristupivši mu simptomatološki. Pionirka studija starenja Margaret Cruikshank pojam starosti (tj. naš odnos prema njoj) smatra društvenim konstruktom, svjesna da se ulaskom u starost kroči u sferu Drugoga. Cruikshank dodaje i da su obično žene te koje se označava starima, što ih stavlja u ranjiviji položaj, ali i da je žensko starenje „kao kineski ideogram koji znači i opasnost i priliku“.
 
„U našoj kulturi mladost je imperativ a starost neka vrsta sramote“, odgovorila mi je  Drakulić kada sam je pitala što misli o tome. „Pogotovo uz sve mogućnosti koje stavlja na raspolaganje industrija ljepote. Ipak, starost je samo jedno životno doba kao i sva ostala a kultura mu pridaje ovo ili ono značenje, ovu ili onu vrijednost. U tom smislu jest društveni konstrukt. U nekim društvima, pogotovo na selu, starije žene imaju svoje mjesto u obitelji, pa čuvaju djecu i kuhaju i tako olakšavaju život mlađim zaposlenim članovima. Dakle, i dalje su korisne. I ne samo to, nego su ih ranije držali i mudrim članicama zajednice koje su mogli pitati za životne savjete. Ali proširena obitelj nije više urbani fenomen i time neproduktivni starci gube ulogu. Naravno da osjećaju da su na teret obitelji, koja ih, zbog toga jer su zapostavljeni od društva, mora pomagati.“

U viktorijanskoj književnosti gotovo da nije bilo heroina starijih od četrdeset, piše King. Zrelije protagonistice romana učestalija su pojava tek od sedamdesetih naovamo, i u Europi i u Americi a u bajkama Zapada zrelijim se ženama i staricama redovito dodjeljuju uloge vještica i zlih kraljica.
 
S obzirom da je starenje rijetka i teška literarna tema, za pisanje zbirke Nevidljiva žena Drakulić, kaže, i nije našla uzore u književnosti, osim u ponekim autobiografijama, kao onima Katharine Hepburn i May Sarton. „Možda roman The Diaries of Jane Somers koji je 1984. – zanimljivo – Doris Lessing objavila najprije pod pseudonimom.“ 

„Takozvane ‘teške’ teme smatram svojom specijalnošću“, kaže Drakulić. „Za nekoga su te teme i mučne, od silovanja do ubojstva majke, od bolesti do teških života historijskih ličnosti, od ratnih zločinaca do, evo, starosti“. Dodaje i da se poteškoće oko pisanja manje odnose na temu, a više na samu formu, što je bio slučaj s knjigom Nevidljiva žena. „Naime dugo sam se kolebala hoće li to biti roman ili priče. Zaključila sam na kraju da je to previše emocionalan materijal i da se u obliku priče ova tema nekako lakše svlada.“
 
„Klasične se feminističke autorice koje pišu o starosti, od Simone de Beauvoire do Germaine Greer i Naomi Wolf, zadržavaju na socijalnoj i historijskoj uvjetovanosti ženskog položaja“, nastavlja Drakulić. „Čini mi se da suvremene spisateljice o starosti pišu posredno, okolišno, opisujući bolest najbližih. Više sam se oslanjala na priče koje sam čula. Takvih je priča mnoštvo samo ih nema tko slušati. Jeste primjetili kako u apoteci ili ponekad u dućanu u susjedstvu starije žene vole popričati s blagajnicom? Osjećaju potrebu komunicirati jer su usamljene. Ili u čekaonici kod doktora. Tamo svašta čujete, ako znate slušati.“
 
U priči „Kolač od jabuka“ udana se žena upušta u aferu s mlađim muškarcem, svjesna da je njezino tijelo kojim upravlja žudnja istovremeno izdajica, razlog zbog kojeg će žudnja među njima nestati kao što se i pojavila. U svome dnevniku pjesnikinja Divna Zečević piše da je nezamislivo da starija žena ima mlađega ljubavnika, dok će si muškarci na takvim ljubavnicama međusobno čestitati, pohvalivši usput njihov besprijekoran ten ili tako nešto.
 
Márquezova novela Sjećanje na moje tužne kurve (2004.) prati novinara u devedesetoj zaljubljena po prvi put u životu i to u mladu prostitutku, a roman Amosa Oza, The Same Sea (Isto more, 1999.), udovca Alberta koji se zaljubi u djevojku svoga sina koji je otputovao na Istok. Zanimljiva je i perspektiva Marguerite Duras koja u svojoj sedamdesetoj objavljuje autobiografski roman Ljubavnik (1984.), u kojemu detaljnije i intimnije piše o svojoj tinejdžerskoj vezi s dvanaest godina starijim Kinezom.
 
“Teško je pisati o žudnji a da ne ispadne ironično ili pak patetično. To je tabu, kao uostalom i sama starija žena. O žudnji nitko nije pisao tako dobro kao Duras”, kaže Drakulić.
 
Durasin je Ljubavnik isprva bio zamišljen kao album obiteljskih fotografija s komentarima. Priča „Album bez fotografija“ iz zbirke Nevidljiva žena ujedno je i propitivanje značenja fotografije. Vrijeme bez fotografija je tamno mjesto, zaključuje naratorica koja ne prepoznaje većinu ljudi s obiteljskih fotografija koje posjeduje. U knjizi Svijetla komora – bilješka o fotografiji (1980.), nastaloj u procesu tugovanja za majkom, promatranjem njezinih starih fotografija, Roland Barthes piše da nema ničeg prustovskog u fotografijama, da one ne prizivaju prošlost, već samo potvrđuju da je ona doista postojala. Na različite načine, i Drakulić i Barthes se pokušavaju uhvatiti u koštac s nelagodom i neodređenošću koju fotografije sa sobom donose.

“Činjenica je da jedino na fotografijama vidite otjelovljenu svoju i tuđu prošlost”, smatra Drakulić. “Doslovno, kako je vaše ili neko drugo lice, tijelo, ranije izgledalo. I to viđeno izvana. To naravno mora utjecati na doživljaj sebe, na razmišljenje o prolasku vremena, o tome kako vidite sebe i kako vas vide drugi, što ne mora biti ugodno. Ponekad čak podsjećaju na neku neugodnu uspomenu. Fotografije jesu način povratka u prošlost a to iskustvo vjerujem da ponekad može biti traumatično.”
 
U uvodnoj priči zbirke nevidljiva žena prepričava traumatičan susret s vlastitim odrazom u zrcalu. Feministička teoretičarka Kathleen M. Woodward tvrdi da se ovdje radi o težnji za odbacivanjem vlastita odraza, o negaciji tjelesnih promjena uzrokovanih protokom vremena te da su u kulturi Zapada, u tom slučaju, sva ogledala potencijalna prijetnja. U starosti dolazi do neusklađenosti svih tih slika, dodaje Woodward, do triangularnoga fenomena koji uključuje poglede drugih te dvije slike koje imamo o sebi, unutarnju i onu u ogledalu. 
 
„Pitam se, kako bi izgledala svijest o sebi da nije izmišljeno ogledalo tj. oličenje pogleda drugoga“, komentira Drakulić. „Da ne gledamo sebe kako nas gledaju drugi? Naš vlastiti pogled čini nas ponekad, na čas, neprepoznatljivima ali pogled drugih je taj koji nas čini nevidljivima. A ogledalo se više ne može okrenuti prema zidu, prekasno je za to.“
 
Priče u zbirci Nevidljiva žena, bez obzira na feministički predznak, bave se i ženama i muškarcima, a čitaju se i kao zapisi, fragmenti ispovijedi, ulomci eseja ili dnevnički tekstovi likova koji ih nastanjuju. Polazna i završna točka svake od njih je gubitak. Moguće su stoga tempo i ton naracije u prvom ili trećem licu prilagođeni: nema tu dramatičnosti, nizanja preokreta ili sasvim nepredviđenih događaja. Naprotiv, sve je utišano i umjereno, a jezik ogoljen i nepretenciozan. Osluškujemo unutarnji svijet likova koji gubi koheziju i uporište u vanjskome; upoznajemo žene i muškarace koji haluciniraju na lijekovima, podjetinjile ili deseksualizirane, koji se (ne) snalaze na prošupljenom terenu sjećanja. Tijela su inkontinentni izdajnici kojima je dodir nasušan; naslijeđene bunde od nerca, servisi i zidni satovi simboli istrošene taštine i osjećaja za lijepo, života predanih na inventuru. Suvereno baratajući materijalom, Drakulić tako opaža i popisuje, pametno i pitko uvodeći temu starenja u naše književne razgovore. 
 

Slavenka Drakulić

Nevidljiva žena i druge priče

• Fraktura 05/2018.
• 192 str., tvrdi uvez s ovitkom
• ISBN 9789532669756

Šesnaest priča u novoj knjizi Slavenke Drakulić 'Nevidljiva žena' pripovijeda o starosti i međuljudskim odnosima, o relacijama između roditelja i djece, o odlascima, nestancima, zaboravnosti, bolesti, sramu i boli, o najdubljim osjećajima o kojima se ne usuđujemo progovarati.