Slavko Jendričko : Evolucija ludila
Što se povijesti ideja i koncepata tiče, intelektualne dakle povijesti, problem evolucije ludila možda je, nakon relativizma Michela de Montaignea, najžešće zahvatio Michel Foucault kada se bavio povješću ludila u razdoblju klasicizma. Kada je, razmišljajući o promjeni paradigme u kojoj su od svetaca i dvorskih čudaka čiji je mrmor bio pripisivan njihovoj mogućnosti komunikacije s bogom i božanskim, odjednom nastali luđaci: socijalni i ekonomski višak nevrijednosti s kojim je trebalo pod ključ, osmislio koncept nadzora i kazne.
Sve je to dalo materijala pokretu kratka vijeka (bio je naprosto odviše ljudski i time nespreman za suživot u zbirnoj imenici čovječanstvo koja spolno prenosivu bolest koja u 100% slučajeva završava smrtnim ishodom ne samo da zove životom nego mu, oduzimajući mu čovječnost, pripisuje svetost) a zvao se "Dijalektikom oslobođenja" i antipsihijatrijom. Definiciju je luđaka naprosto preokrenuo rekavši kako se ne radi o čudaku, bedaku, norcu i ludi, nego o osobi čiju različitost, dručkijost od drugih, društvo nije voljno akomodirati.
Ulogu komunikatora s bogovima, prevoditelja, tih uličnih i kavanskih Hermesa, preuzeli su mnogi pjesnici. Jer oni ionako govore da ih se ne razumije pa nikome ne štete... no, oni koji ih razumiju, odnosno koji uđu u njihov kod, znaju da se u evoluciji bilo njihovih ludila bilo njihovih pogleda i reakcija na ludilo svijeta, radi o upornom, bezinteresnom ali i angažiranom prevođenju. S jezika besmisla svijeta na jezik oaze smisla: poezije. Stoga predlažem da ovu knjigu čitamo kao mali poetsko-enciklopedijski rječnik koji svjedoči o totalnoj raščovječenosti, o demoliranosti svijeta i čija rezignacija toliko bolno pjesnički istinito ukazuje na neuralgične točke naših osobnih i kolektivnih krivica za stanje svijeta u kakvom jesmo.
Svetost katedrale ovdje je utvrđena kada je odraslo ludilo nije uspjelo prodati. Ne kao pozitivna činjenica, već kao izostanak svakog drugog izbora. Dnevnik je ovo čovjeka koji sanja da ga, poput guštera iz jedne prelijepe pjesme, ubiju ciglama i koji pritom obećava da neće ni trepnuti okom. Violinist je on na Titanicu koji u predizborno vrijeme potapa plaćene fantazme. Njegov želudac suzi i jako je svima neobičan jer je prestao lagati. A što se ludila svijeta tiče, kaže, ne poznaje niti jedan parlament u kojemu neće dijagnosticirati Krista, Budu, Muhameda i Krišnu... ima i pokoji Napoleon... granica ludila i normale je arbitrarna i dok nas vode opasni luđaci bez certifikata ustanove, oni benigni iste pune ne bi li se tako održala iluzija balansa vrijednosti i njezin simbolički red.
Ovo je snažna kritika moći svih vlada grada, regije i svijeta; ubod u onaj tako strašljivo s kaptola profrfljan (i domah od govornika zaboravljen) "grijeh struktura" i ispovijest čovjeka koji je još uvijek toliko dobro lud da poeziju uzima za ozbiljno. A dobro uzima i anamnezu:
"Kontrarevolucionari / Poput ptica selica / Suludo smo sletjeli / U smrtnom času / Socijalizma / Neki su od nas / Svetkovini / Prinosili komade / Svoga mesa / Oni drugi perje / Što sipi sa snijegom / Metafizičke / Sokove sa dna / Nutrine / Sve što nitko / Ne želi uzeti / Ispucavši nakupljenu/sućut diktaturi / slobode glasa."
U prijevodu: uvjereni u najbolje nam namjere, sjebali smo sve čega smo se dotakli! Ali ova spoznaja nije najopasnija po pjesnika u čijoj knjizi stanuje, za naše prilike smrtonosan, i Njima tako mrzak (jer im je apsolutno nerazuljiv) »virus dobrote«.
Slavko Jendričko: "Evolucija ludila"
Matica hrvatska Osijek, 2013.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )