Slavko Jendričko : Kronika snobdije

Održava se
01.01.1901.

Je li to što nakon desetljeća upornog čitanja i učenja trenutkom samoispunjenja i dolaženja do spoznaje poimamo onaj čas u kojemu nam se elementarne čestice jednostavnosti u istom momentu ukažu kao moment spoznaje i samospoznaje dobra ili loša vijest? Govori li nam o napretku ili o tomu da cijeloga života koji se pred nama zgužva u trenutku, nismo naučili ama ništa nova i da se čudimo nečemu što smo već otprije znali? Ili nam govori da je progres samo mit o linearnosti kojim nas terorizira kronologija kao nešto u kulturi oprirođeno?

Nekad davno, piše urednica kongenijalno sastavljene, gotovo strukturalno originalne i nove knjige Slavka Jendrička koja se, naravno, sastoji od svima nama poznatih autorskih pjesama, mučila ju je noćna glad za kruhom. Kako tada, u njezinim nježnim godinama, pekare nisu okupirale grad i glad, sama je sebi počela peći hljebove: izvještila se, kaže u kombiniranju brašna, kvasca, sjemenki, mješenju i pečenju. I tako se hranila supstancom kruha za kojega je bila uvjerena da je samo njezin, sve dok, mnogo godina poslije, u jednoj knjizi Slavka Jendrička nije nabasala na stih(ove): "spavamo svaki u svom stidu / nalik noćnoj krušnoj gladi".

U pogovoru knjizi koju je sastavila taj je trenutak nazvala otkrivenjem! Ima nas još noću kruha gladnih, uzdahnula je ne imajući pojma da će taj uzdah jednom imati i kamate. To se desilo još kad je, kako ona kaže, svijet bio mlad, kad su pjesnici bili u njemu čuđenje i kad su se u takvim trenucima, događala pobratimstva lica u svemiru... ali sada, kada živimo raščovječenu stvarnost, svijet u rasulu, kad ne da sustava vrijednosti nema, nego mu se ne da ni pretvarati da ga ima smisla imati, kad taj teror svakidašnjeg u rukama drugog u svojim kronikama bilježi snobdija Jendričko, Jadranka ovom velikom pjesniku pruža ruku, i dolazeći k njemu, dolazi k sebi.

Pa kaže: o kakvom to progresu pričamo? Jesmo li napredovali? Ako smo danas sretniji nego u danima noćne gladi, tada jesmo. Ali ako nismo, tada nema ni vremena kakvim nas uče oni s ravnalima, a bogami nema ni kronologije. I u tom trenutku spoznaje već oćućenog, ali sada s bremenom kako bi to hermeneutika rekla, pozitivnih predrasuda naučenog, Jadranka je Jendričku vratila ono što ju je jednom probudilo, nahranilo i ispunilo hranom kruha.

Zaboravi vrijeme, Slavko, rekla mu je ne rekavši mu ni riječi o vremenu, razbucala je kronologiju njegovih pet autorskih knjiga, razvrstala ih je tematski i napravila ono što je urednici i posao: odavši počast autoru koji je ionako izvan vremena, izgnan iz prostora zavičaja od drugih bezočno silovana grada i, Slavku posudivši drugi glas, napravila autorski projekt. U njemu pjeva glas koji je drugi jer je, prepoznat od nje, identičan autorovom glasu drugoga, glasa, kako to kaže Octavio Paz, koji je drugi "jer je to glas strasti i uvida", star je i današnji.

Bez nadnevka je kao i ona energija dana kada je Jadranka, miješajući sastojke, pekla sebi hljeb i ispekla zanat naučivši kako, baš kao i pri kuhanju, stvari, da bi ih se sastavilo, najprije treba razasuti! Pred nama je remek djelo pjesništva, ljubavi prema pjesništvu i Slavka i Jadranke: priručnik za uvažavanje drugoga, dvostruka samospoznaja. Hvala Slavku što joj je podario sastojke, supstancu, elemente. Hvala Jadranki što je nama, gladnima dobre poezije, rekavši: zašto, kome, kada i gdje, pokazala kako se mijesi i servira otprije pečeno!

Slavko Jendričko: "Kronika snobdije : Odabrana poezija, 2001-2011"
Izbor i pogovor Jadranka Pintarić

HDP, 2012.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )