Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 14.04.2010.

Slavko Jendričko : Pacifička kiša nad Kupom

Iako se riječ "utopija", ako sam dovoljno pažljivo čitao, u kontekstu njezina opsega i dosega u ovoj knjizi javlja samo jednom i to u obliku pitanja koje nužno ne mora biti retoričko: ("Da li se i Ezra Pound / srčano sričući utopiju / okliznuo o besmrtnost."), kupski brevijar Slavka Jendrička u cjelosti se naslanja na Utopiju. I to kao njezina kreativna negacija.

Bilo da misleći potonju razmišlja o ne-mjestu, ili o idealnom mjestu (ima li tu uopće razlike?) Jendričko gradi čvrstu osobnu poetiku kojoj, za upisivanje, treba prazno, ili barem ispražnjeno mjesto. Mjesto slobodno od sjećanja, oslobođeno opterećujuće tradicije, emancipirano od tereta loših autentičnosti... mjesto slobodno od slova koja su prethodila teksturi njegova Teksta, e da bi se u tu namjerno otvorenu i tako stvorenu prazninu mjesta, uvjerljivo i s ritmičkom repeticijom upisao novi tekst.

A to je mjesto ono na kojem rastu stihovi ove knjige koji nam, dubokom, gotovo mitopoetičkom osobnošću i intimom, kad već utopija od nas odustaje, ukazuju na ljepotu distopije. No, ne radi se tu o pesimizmu. Iako se možda mjestimično radi o umoru, razočaranju, nizu izgubljenih iluzija koje su materijani dokaz pjesnički odgađanog odrastanja... tu se zapravo radi o zapisu osobne sreće. O ponovnom nalaženju sebe: izvan svijeta osim svojega, van institucija, izvan ideologija, onako, gotovo nemoguće neposrednog svijeta u kojemu se i ne-ja Prirode pretvara u osobnu egzistencijalnu popudbinu pjesnika.

Ono dis distopije zapravo je posljednji bastion individualnosti subjekta pjesama koji energizira svijet kojemu se obraća. U izostanku istine (a nije da je Slavko nije dosad tražio) postoje njezini fragmenti: postoje sive zone osobne povijesti koje vape za krupnim planom koji će u prostore produktivnog sjećanja upisati ljudsko biće s imenom i prezimenom. U ovom slučaju, pjesnikova dvojnika: isto Slavka i isto Jendrička. Jer, ova je knjiga, kao možda niti jedna njegova dosad, tako izravno o njemu. Obraća nam se subjekt koji, izbačen iz sisačkih kavana, u tom gradu teške industrije, nakon zasad konačnog udomljenja u susjedstvu pčela, sjenica i bumbara više "suvereno ne gleda(m) u vis". Jer, "posao je inženjera" ionako samo "koloniziranje zvijezda".

Ovakav udar mentalnim šrafcigerom u onaj dio Kantovog imperativa koji se odnosi na zvijezde i nebo nad nama ne poništava sklad prirode: one humane i one oko nje. Dapače: dajući primat udomljenju, Jendričko se, u svijetu lišenom iluzija, opredjeljuje za onaj početni dio imperativa: za moralni zakon u nama! Do savršenstva svjestan osobne nesavršenosti koju poput kućice na leđima upornošću puža pronosi kroz život, Jendričko prostor ja proglašava jedinim mogućim prostorom slobode. Kako one osobne, tako i slobode svijeta. Jer, ne radi se o "inženjeru" kolonizatoru; radi se o "samoukom astronautu" kojemu se "još ponekad / potkradaju djetinjarije" i koji, njima osnažen, još uvijek (katkad) želi "nebo učiniti boljim". I to mu, u nesputanom prostoru kondicionala na kojemu se zamišljaj i zasniva, ovdje polazi za rukom.

Da bi barem i negativan prostor slobode (taj osobni dis distopije) bio moguć, treba obaviti neke predradnje. Treba, recimo, umoriti velike priče. Evo kako se to (ovdje) radi. "Što se marksističkog diskursa tiče / on ne kaže ništa o ljubavi. // Pa što onda zapravo / cijelu noć u postelji / govori Slavoj Žižek / svojoj jebežljivoj ženki." i / ili: "Dok su su Boliviji ubijali / mjesečara Che Guevaru / držao sam se za tvoje sise / i tepao im psići revolucije". Put osobnog oslobođenja ide od općeg k pojedinačnom, od povijesti k protupovijesti, od tuđeg do svojeg, od zadanog do odabranog.

No, ovom putu za kojega samo brzopleti mogu pomisliti da je put unatrag, prethodilo je vrijeme vjere u velike priče, u projekte oslobođenja, u revolucije... vrijeme koje je cijelo vrijeme potkopavalo vlastite temelje: sve do vremena u kojemu je i pjesniku postalo jasno da niti jedan 'veliki' projekt koji sebi pretpostavlja i jedan jedini ljudski život nije ljudskoga bića dostojan! I u sustavnom upisivanju baš te spoznaje u tkivo knjige pred nama, ljepota je ove distopije.

Kupa tu, naravno, nije slučajna. Pitanje izvora, ishodišta, origina(la)... bilo je jedno od temeljnih pitanja renesanse. Rijeke su tada bile slike-zadaćnice autorstava. I ovdje se radi o renesansi: osobnoj, naravno. Dok sam čitao "Pacifičku kišu..." stalno sam se prisjećao riječi ostarjelog Edipa iz filma Piera Paola Pasolinija. Vrativši se na osobni početak, slijep na vanjski svijet, rekao je: "Život svršava tamo gdje počinje". Ovdje je to Kupa. Radi se o podvlačenju crte uz obale njezina korita. O izvoru koji je i ušće. Jer, samo siguran u sebe kraj nje Slavko može katkad, bez zadrške i bez posrednika, ipak mislima pogledati i u nebo. I to u snu, za mise, dok mu sunce radi u korist. Kunce koje, kako piše pjesnik: "predribla pospanog popa / koji bi me uskoro počeo / mljeti rutinskom ljubavi."

A za rutinom odozgo propisane ljubavi, a to ćete vidjeti ukoliko otvorite ovu knjigu, uopće nema potrebe.

 
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –