Slavko Jendričko : U kući malih pustinja

Pretpostavka da bi biće u posjedu mišljenja mislilo, odnosno komuniciralo misao dijeleći je s drugima, jest njegovo/njezino utjelovljenje. Misliti se mora odnekud-tako barem o mišljenju misle oni koji se bave utjelovljenjem. Misleće pak biće u posjedu jezika jezik rabi i kao usustavljenu i racionaliziranu, prema vlastitim pravilima uređenu, energiju komunikacije.      

Ova energija pogotovo ojača u odnosu na sustav, kada se radi o pjesniku koji, kao što je slučaj s autorom knjige poezije, »U kući malih pustinja«, Slavkom Jendričkom, gradbeni materijal jezika, bez da ga radikalnije »presađuje« u okvire »pjesničkoga jezika«, paralelno rabi i kao teksturu teksta, i kao polazište i ishodište svijeta autorskog izričaja, te kao jedino moguće mjesto u svijetu u kojemu se svijet događa i može događati.      

Kako je to, početkom prošloga stoljeća, jasno u fragmentu izrekao Ludwig Wittgenstein, »nema ničega izvan (onkraj, s onu stranu) jezika«. Martin Heidegger, jezik je odredio kao »kuću bitka«, a jedan je stari Grk, Sofoklo, razvlačeći dijalošku imaginaciju te suprotstavljajući Edipa Jokasti, itekako bio svjestan uloge gramatike jezika kada je, sljedeći zakone dramaturgije, tragao za Lajevim ubojicom. Na upit, što čini razliku ako pastir-svjedok ubojstva Edipova oca kaže: »ubio ga je« za razliku od »ubili su ga« Edip je odgovorio: »Jednina nije množina.«       

Za Slavka Jendrička (to u vinjeti na korici knjige izvrsno primjećuje urednik edicije, Miloš Ðurđević) jezik je jednakovremeno i tjelesan i po(j)etičan. Jezik kao dio tijela, kao oruđe za imenovanje, jezik kao sustav, jezik kao kuća materijalnosti ovdje je pretvoren u svijet. Struktura čitatelju ponuđenog svijeta trajno se pita: postoji li nešto pred čim će jezik ustuknuti!? Jer Slavkov je jezik energija stvaranja i umorstva, jezik je, kako sam kaže, »okupiran«, a na jednom je mjestu čak, parafraziram, oderan do kože. Okupacija i deranje jezika događa se kad Dobro spava, kada Skrbnik privremeno zaklopi oči: »Svaki put kada iziđe sunce/Isus je moj omiljeni klasik/dok je on slatko spavao/čuvan u mojoj zjenici/jezik su oderali do kože;«      

Ðurđević precizno detektira Jendričkovu usidrenost u jezik (usidrenost ovdje nije nikako statična, sidro je podignuto od dna nekoliko metara) i promišlja pjesnikov iskorak. Prepoznati »korak dalje«, čini se uredniku, usmjeren je k propitivanju »izražajne mogućnosti« njegove poetike, ali i iskorak usmjeren zahvaćanju »načelno nestalnih područja osobnoga svijeta«.          

Ono što fascinira u Jendričkovoj poetici je, čini se, rubno paradoksalni zahvat totalitetnog poimanja prostora osobnosti. Suglasan s egzistencijalnom činjenicom da je njegov iskustveni svijet cijeli svijet, te da su granice njemu poznatog svijeta granice Svijeta, Jendričko nudi prostore osobnosti koji u sebi sjedinjuju lokalno i kozmopolitsko, ali opet na donekle paradoksalan način. Jezik smo pozicionirali. Ostao nam je svijet i ona utjelovljenost misli s početka teksta.       

Pustinje i beduini, deve i nomadi, nisu slučajno posjetili tekst. Svjestan zavičajne činjenice teritorijalnosti koja, zajedno s jezikom i kulturom, određuje biće upućujući ga na njegovo ishodište, Jendričko joj, onako suplementarno, dodaje nomadizam, deteritorijaliziranost, usporedno njegujući i ukorijenjenost i slobodu od korijenskih ishodišta.          

Jendričku je, kao i svim umjereno obaviještenim optimistima, jasno da je, ima tomu već šest godina, počeo Treći svjetski rat. Dio dijagnoze koji zastrašuje je mirnoća kojom to Jendričko komunicira. Zlo je svemoćno. Što ako je ono onaj korak dalje koji u sebi sadrži kako aktiviste tako i simpatizere zla, i ako je ono ipak energija izvan i onkraj jezika!?        

U svijetu u kojemu je zlo svemoćno i u kojemu je »ljubav radioaktivna«, s dužnom se ozbiljnošću trebamo posvetiti ne samo po(j)etičkom optimizmu pjesnika, nego i pomno pratiti autorove post-poetičke opservacije. Sve u svemu kompaktna i po-etički odgovorna knjiga, koja još jednom potvrđuje da se radi o generacijski visoko pozicioniranom pjesniku čija je uloga u nacionalnoj književnosti ne jednom potvrđena.        

Kvalitete ove knjige neprijeporne su, tako da, zahvaljujući njima mogu preživjeti i nepotrebni i nespretni mačistički osvrti na žene, kao i pomalo zabrinjavajuća pretpostavka da negdje na svijetu postoji nešto što se zove »pravi crnac«. No, budući da se on pojavljuje u pjesmi naslovljenoj »Socijalna tema«, opaska o crncu možda ipak nije rasno ukorijenjena.    

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )