Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Jagna Pogačnik • 02.11.2006.

Slobodni udarac (nogometne priče)

«Nogomet i pisanje dvije su najrazličitije stvari na svijetu», kaže junakinja priče Milane Vuković Runjić, jedne od jedanaest zastupljenih autorica i autora koji su napisali priče kojima je neposredno ili posredno tema nogomet. Očito, spomenuta se junakinja ipak malkice prevarila, jer pisanje i nogomet u posljednje su vrijeme sklopili više nego uspješan brak, pa gotovo da možemo govoriti o nogometnoj književnosti, kao žanru čija se popularnost bazira i na marketinško-komercijalnoj uspješnosti.

Kad su se, dakle, ispucali svi aduti knjiga kojima se moglo «popratiti» ljetošnje Svjetsko nogometno prvenstvo, pojavila se domaća nogometna proza u kojoj odabrani autori imaju priliku ispitivati dobro poznate teze kako je nogomet «više od igre», «metafora života» ili pak «život sam», ali i jedan od načina da muškarci nikad ne odrastu, kako to lijepo elaborira u svojoj priči Boris Dežulović. Inozemne su književne uspješnice na tu temu doista postale globalni hitovi, pri čemu golove najviše zabijaju upravo oni koji dolaze iz kolijevke nogometa – Arsenalovac Nick Hornby i njegova «Nogometna groznica» ili pak John King i «Tvornica nogometa» koji se bavi životom navijača Chelsea, obavezna su lakša lektira toga žanra.

O nogometu se danas pišu enciklopedije, znanstveni radovi, publicističke knjige poput onih Franklina Foera ili Dougiea Brimsona, koji se pozabavio i hrvatskim navijačima. Kako i «ozbiljniji» pisci tematiziraju tu najvažniju sporednu stvar na svijetu, osim Handkea čiji smo «Strah golmana od jedanaesterca» apsolvirali još ranije, pokazao je i prijevod knjige Petera Esterhazyja «Njemačka u šesnaestercu», tajminški usklađen s Mundijalom. Hrvatska zapravo nimalo ne zaostaje za globalnim nogometno-književnim trendom. Još je 1990. Borivoj Radaković objavio svoj «Sjaj epohe» u kojem se nalazio i dio o BBB, što je kasnije i dramatizirano u «Dobro došli u plavi pakao», Jurica Pavičić napisao je nogometni triler «Minuta 88», nogomet često tematizira Rade Jarka, časopis «Fantom slobode» objavio je temat o Niki Kranjčaru s pjesmama studenata i fotografijom na naslovnici, časopis «Kolo» također se prije koju godinu oglasio nogometnim tematom itd.

«Slobodni udarac» prvi je konceptualni zbornik u kojem je domaća reprezentacija pisaca istrčala na teren na tu temu. Izbor pisaca zapravo je vrlo zanimljiv; od poznatih pasioniranih fanova nogometa, do onih nešto manjeg intenziteta, ili potpunih nevježa. Srećom, odabrani pisci nisu zadanu temu shvatili bukvalno, već su motive nogometa upakirali u vrlo šarolik raspon tema, uglavnom ostajući vjerni svojoj tematici i stilu.

Jedna od dvije dame zastupljene u zborniku, Julijana Matanović, u medijskim je istupima često naglašavala kako je kao djevojčica rado igrala nogomet, pa je to i tematsko polazište «Udarca u psihu», koji se polako uobličava u priču o djetinjstvu u vrijeme socijalizma u slavonskoj provinciji, s ljubavnim happyendom. Osobna i obiteljska povijest koja se prepliće s poviješću nogometa polazište je čak nekoliko priča. Goran Tribuson vjeran je stilu (pa i nekim likovima!) svoje autobiografske proze u priči o obiteljskim tragedijama, socijalizmu kasnih pedesetih i ranih šezdesetih i fascinaciji mađarskim reprezentativcom Ferencom Puskasom, provučenim kroz tipičnu tribusonovsku optiku humora. Jurica Pavičić spojio je štiklece jedne obitelji s političkim mijenama posljednjih tridesetak godina, ali i uspjesima i padovima Hajduka i transformacijom nogometa od igre do biznisa. Delimir Rešicki, pak, napisao je melankoličnu priču u kojoj je život jedne baranjske obitelji, sve do tragedije nedavnog rata, itekako obilježila «Laka konjica», slavna mađarska nogometna reprezentacija iz pedesetih.

Dio priča nogometu prilazi s «mračnije» strane, detektirajući njegove popratne efekte koji se manifestiraju u kladioničkom ludilu, namještanju rezultata, prodanim utakmicama i dr. Nepravda je tema «Cibalizacije društva» Gordana Nuhanovića, a sudbina tog vinkovačkog kluba i nastala pobuna metafora su cijelog društva. Boris Dežulović, pak, spretno spaja teze o muškoj «filozofiji nogometa», s zbrkom koja nastaje zbog paralelnih planova o namještanju rezultata i semaforskoj prosidbi odabranice junakova srca. Simo Mraović u fragmentarnoj je formi ispričao tipičnu zagrebačku, kvartovku pričicu o kladionici, nasilju i seksu, a Boris Beck o životu poslije uspješne nogometne karijere i življenju za nogomet koje se sada događa iz pozicije trenera učenika jedne škole. Boro Radaković ponudio je priču o intimnoj drami jedne nogometne zvijezde, reprezentativca razapetog između vjernosti autokratskom treneru i straha od prijeteće tragedije u obitelji, a Svjetlan Lacko Vidulić odlično je isprepleo kulminaciju oko važne utakmice i poroda njegove junakinje koji završava smrću i referira se na dobro poznatu priču s naslovnica novina o smrti rodilje. Druga dama u reprezentaciji, Milana Vuković Runjić, pak, duhovito se odmakla prema fantastici i u priči o reinkarnaciji usporedila status pisca u Hrvatskoj i nogometaša.

«Slobodni udarac» zbirka je priča kojima je nogomet samo polazište, impuls za pripovijedanje vrlo raznolikih i vrlo čitkih priča, u kojima se sagledavaju brojni aspekti nogometne groznice, od onih posve privatnih, do političkih, pa i kriminalnih. Možda pritom i nije važno kako su moji favoriti u ovoj reprezentaciji Vidulić, Rešicki i Dežulović, jer ova je knjiga rezultat formule kako je nogomet život, a život priča, a po toj formuli rezultat je uvijek nekako u plusu.

No, svakako će je posebno voljeti oni kojima je bliska ljubavna filozofija kakvu zapisuje Dežulović – «Ja te volim najviše na svijetu, ali ti me nikad nećeš usrećiti kao Rapaić kad ga je uvalio Dinamu sa trideset metara».

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –