Sonja Manojlović : Hod na rukama
Prije gotovo pola stoljeća John Barth objavljuje da je literatura iscrpljena te da joj treba novi energent/nadopuna. Warholova "Tvornica" u srcu Velike Jabuke tada razara ionako neameričku ideju o hijerarhizaciji umjetničkog izraza. Kod nas se sprema koreografija za idejno-izvedbenu točka fuzije 68 i nadolazećeg "Hrvatskog proljeća" tako da nitko ne crta konzerve juhe. Gotovo 20 godina nakon američkog dvojca, Branko Maleš ispisuje stih kojega gotovo svi koji otad o Malešu pišu, citiraju: "Sve je tema".
Tu činjenicu kulture, preciznije raspodjele kreativnih snaga unutar individue uključene u proizvodnju umjetnosti, čini se, dosljednije, izravnije i koherentnije no ikad dosad u njezinu opusu, u pjesničku praksu provodi Sonja Manojlović. Očište "Hoda na rukama", fokalne točke iskaza, kao i način na koji poetizira svaki detalj staništa u kojemu se, gotovo peripatetički, subjekt pjesme nađe, očigledni su dokazi poetskog sažetka osobne filozofije autoričine poezije. Naoko ispisana jednostavno, itekako je složena. Njezina jezgra čitljiva je u lutajućem motivu prozora koji je, a u to nas je uvjerio Hitchcock, elementarni alat voajerizma.
U "Pariškim prozorima" Sonja iste ne gleda, nego ih nasadi na glavu "čovječici" koja "zna hodati ulicama bilo kojeg grada". A to umije jer "ima pomagala". Važan je, tvrdi, hod, "sve ostalo, samo od sebe implodira". Implozija ovdje istovremeno implicira i potvrđuje mjesto akumulacije pjesama koje u knjizi čitamo, a koje omogućuju pomagala: mali, osobni prozori kojima se jedinima mogu zabilježiti prozori Pariza, Zagreba, Pekinga... a to su, naravno, oči. Njima je, kaže pjesnikinja, "zagonetka stan, dva sa dva".
Lijepo namještena s prozorima od očiju, ta puževa kućica, nama koji pamtimo, kazuje kako danas "prolazi tijelo" gradovima u čijem se urbanitetu (ne baš i u arhitekturi) utjelovila svetemnost svijeta. Pjesnikinja gradove čita "kroz gladne oči". Njima se ne gleda samo svijet. Njima se i tumači svjetonazor nomadizma, bezdomnosti ili obezdomljenosti u svijetu u kojem ne treba razbijati glavu "što sa stablom bez jestiva ploda?", jer ono ionako "u miris... uzdiže svoj dom".
Dio filozofije nomadizma, još od Diogena, i jest da svrha života ne mora nužno biti kulturom realizirana šablonizacija tipa: kuća, okućnica, korijen, nasljednici... i što sve ne pripada edipalnim oblicima življenja. I sama pjesnikinja piše: "tko se nije skrio / u obitelj, u punu uru / zar praznom rukom opipava svijet?". Ne. Ali to, nažalost, zna samo on/a. Kulturi to nije dosta.
Njoj je bitnije kako "nju" vide drugi, skriveni u punu uru obitelji. Samci, nomadi, ljudi koji ne zapišavaju teritorij, pogrešno su i nepravedno viđeni kao manje vrijedni. Nekad i kao nevrijedni. Njima itekako trebaju oči-prozori. Jer dok kroz njih gledaju druge, jedino u njihovim očima njih drugi mogu primijetiti. A, ako to učine, možda se i njima javi "odgovor potrošen do tijela": "I kad bi mu sluh / vječnom tajnom zapečaćen bio / oko bi reklo - uđi!".
A ulaza ima, jer "tijelo je kuća" koju treba rasvijetliti. Ovo je knjiga koju itekako treba otvoriti.
Sonja Manojlović: "Hod na rukama"
HDP, 2010.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )