Sporazum o jedinstvenoj cijeni knjige

Željeli smo zakon a dobili Sporazum o jedinstvenoj cijeni knjige, kao prijelaznu fazu do, nadajmo se, skore zakonske regulacije. Iako je u nekim dijelovima ispao nedorečen (a na više mjesta i krivo formuliran zbog površnog sažimanja i preformuliranja završnog radnog predloška) i ovakav je Sporazum bolji nego jedno Veliko Ništa kojeg smo imali u proteklih sedamnaest godina. Naravno, pod uvjetom da se neki detalji što hitnije poprave, pravilno interpretiraju u duhu dvoipogodišnjeg rada i u Zajednici nakladnika i knjižara usuglašenog kompromisnog prijedloga teksta. Pri tome je izuzetno važno da se o svim eventualnim promjenama/doradama promptno informiraju svi sudionici na tržištu knjige, što danas u vrijeme brzih novih tehnologija ne bi smio biti problem.

Tipično za hrvatsku knjišku branšu, i u ovoj trakavici oko jedinstvene cijene knjige nepotrebno se izgubilo barem godinu dana, a simptomatična je bila pozicija onih koji su dva i više desetljeća prisutni na hrvatskom tržištu knjiga i nesumnjivo “znaju znanje” do kojeg su došli svojim praktičnim radom (kao nakladnici, knjižari, putnici...) a ne samoreklamerstvom, štrebanjem ili pohađanjem kakvih ino-seminara o tržištima knjiga. Na žalost, da li zbog komocije ili rezignacije, ili čak možda zbog nespremnosti da se vlastiti ego žrtvuje u korist “općeg dobra”, po tko zna koji puta izostao je njihov konkretniji doprinos, kvalitetna javna argumentacija “pro” i “contra”. A bilo je čak i toga da je pojedince najviše smetala činjenica da se “nešto kuha” za mandata ministra Biškupića, jer bi ministar ako sve ispadne dobro mogao to iskoristi i kao svoju zaslugu, dok im je sam sadržaj bio od drugorazredne važnosti.

U našim svakodnevnim knjiškocehovskim prepucavanjima redovito se zaboravljalo da u cijeloj priči nisu najvažniji niti knjižari niti nakladnici (a mnogo manje se brinulo i o autorima, iako upravo oni svojim radom kreiraju knjige) već da bi nam najvažniji trebali biti krajnji korisnici – oni koji će tu knjigu kupiti, posuditi, i u konačnici pročitati. Da li zbog obrazovnih potreba ili naprosto zbog "užitka u tekstu", svejedno - knjige postoje zbog njih.

Daleko od toga da je jedinstvena cijena knjige(a) spasonosni lijek koji će preko noći izliječiti sve boleštine nagomilane na hrvatskom tržištu knjiga, ali da bez nje ne postoje niti male šanse za oporavak, u to sam uvjeren. Nije nimalo sporno da je već odavno trebalo promijeniti način na koji država pomaže knjigu i nakladništvo, prestati sa svojevrsnom uravnilovkom kod dodjeljivanja potpore vrijednim izdanjima, modificirati modele otkupa, uvesti modele potpore i kvalitetnim knjižarama, baš kao i potaknuti otvaranje novih knjižara i izvan nekoliko najvećih gradskih središta, primijeniti model autorskih naknada za javne posudbe... ali sve su to mjere koje nužno ne moraju prethoditi uvođenju jedinstvene cijene knjige.

Stoga me iritiraju tvrdnje onih koji kao jesu za promjene, ali na način da se u praksi ništa bitno ne mijenja. Oni bi rado još tko zna koliko dugo čekali da se kao stvore neki preduvjeti, a to što se knjiška branša pokazala nesposobnom da u proteklih sedamnaest godina stvori barem neke od tih istih preduvjeta trebalo bi valjda biti garancija da će se nešto dogoditi samo od sebe, pa zašto onda ne bi još malo čekali?

Sasvim je očito da mnogima odgovara višegodišnja praksa manipuliranja cijenama knjiga, kada više nitko nije znao prodati knjigu ukoliko je ne stavi na neki popust (umjesto da nakladnici u hodu korigiraju svoje tzv. kataloške cijene, pogotovo starijih izdanja) pa makar se radilo i o knjizi koja je tek jučer izašla iz tiskare. Takva praksa dovela je do nereda i nelojalne konkurencije na tržištu.

Istovremeno, država je godinama tolerirala da brojne knjige jednu cijenu imaju prilikom određivanja potpore ili otkupa i na policama knjižara, a sasvim drugu u "alternativnim" načinima prodaje, što je pogodovalo praksi "mazanja očiju" kupcima koji su umjesto mogućnosti da tu istu knjigu kupe po normalnoj cijeni od prvog dana u najbližoj knjižari, bili prisiljeni iščekivati mjesecima dva ili tri najznačajnija knjiška sajma i na desetine knjiških vašara, ne bi li je kupili "povoljnije".

Protivnici jedinstvene cijene knjige nisu niti jednom prilikom objasnili magične preobrazbe cijene knjiga u nas, prakse da knjiga po izlasku iz tiska košta npr. 100 kuna, a već za koji dan, gle čuda, može koštati i samo 70 ili čak 50 kuna. Zbog čega (ili koga) je onda uopće morala koštati baš 100 kuna? Koliko je ljubitelja knjiga tijekom turbulentnih 90-ih (a isto se nastavilo i u novom mileniju) odustalo od kupovanja knjiga jer im je hrvatska knjiga u pravilu bila preskupa i nisu imali živaca i strpljenja iščekivati povremene tzv. “akcijske” prodaje? A na taj se način godinama onemogućavao razvoj i oporavak kvalitetne knjižarske mreže, pogotovo onih knjižara koje bi na svojim policama držale kvalitetniju ponudu knjiga a ne pretežito samo najkomercijalnija izdanja.

*** Valja napomenuti i da se ne smije amnestirati knjižare za neke njihove propuste, jer navika traženja "kruha preko pogače" tj. nerazumno velikih rabata od nakladnika nimalo ne ide u prilog pojeftinjenju knjiga (jer treba priznati i da nemaju svi nakladnici previsoke cijene). Čini mi se da mnogi knjižari nisu svjesni da njihove kolege u nekim drugim branšama (poput prodaje glazbenih cd-ova) rade s znatno manjom razlikom u cijeni, a jednako su suočeni s brojnim poteškoćama u poslovanju, pogotovo s intenzivnom piratizacijom.

Smatram da bi prosječni knjižarski rabat od 30 % bio sasvim dovoljan za normalno poslovanje knjižara (uz eventualna manje postotne stimulacije pri avansnom plaćanju, pri kupovini većih količina i sl.), jer na taj način nakladnici ne bi više morali uračunavati i (pre)visoke knjižarske rabate u cijenu knjige, a knjižari bi trebali nastojati privući više kupaca i prodati im više knjiga, i naravno, zahvaljujući boljoj prodaji ažurno plaćati svoje dobavljače (a to su pretežito nakladnici sami). Tome, na žalost, ne idu u prilog vijesti da pojedine veće zagrebačke knjižare (pa i one koje se nisu još ni otvorile i počele s poslovanjem!) od nakladnika traže i 40-45 % rabata, čak i u slučaju prodaje knjiga u komisiji.

Ali, zašto su u cijeloj priči važne knjižare? Nije šteta one knjižare koja propadne zbog lošeg poslovanja, ako se to dogodilo mahom zbog subjektivnih pogrešaka i inertnosti, ali ako se složimo da je kvalitetna knjižara prirodni prostor knjige, u kojem se mnogi i informiraju o novitetima na tržištu, svjedoče predstavljanju autora i njihovih izdanja (što znači i da se istovremeno predstavljaju i nakladnici!), tada je oživljavanje takvih knjižara i stvaranje uvjeta za njihovo normalno poslovanje nužno i zbog onih nakladnika koji su usmjereni na produkciju vrijednih ali manje komercijalnih izdana.

Nedostatak kvalitetne knjižarske mreže, svojevsrnih malih trgovačko-kulturoloških punktova knjige, ali ne koncentriranih samo u Zagrebu, Rijeci, Splitu... (favoriziranje samo onog dijela stanovništva koje živi u nekoliko najvećih gradskih središta na uštrb svih ostalih nije korektno!) doveo je do toga da se iz vida potpuno izgubio cijeli niz kulturološki značajnih izdanja bez čije je prisutnosti i dostupnosti transformacija Hrvatske u toliko spominjano "društvo znanja" praktično nemoguća.

Jer, nemojmo se zavaravati, silan razvoj novih tehnologija još uvijek ne može nadomjestiti ono što se "skriva" unutar korica "klasično" proizvedene knjige.

DOPUNA:

U međuvremenu se već dva puta sastalo Povjerenstvo za praćenje provedbe Sporazuma o jedinstvenoj cijeni knjige, čije zaključke s prve sjednice možete pročitati ovdje ... , a s druge ovdje ...