Srđan Valjarević : Dnevnik druge zime
Krajem sedamdesetih Bukowski je zapise sa svoje književne turneje Njemačkom i Evropom naslovio „Shakespeare ovo nikada nije radio“. Svoj „Dnevnik druge zime“ Srđan Valjarević mogao je nasloviti i „Bukowski nikada nije imao ovakvu situaciju“. Bukowski se većinu života jadao zbog malih šaka, koje su mu u pijanim barskim svađama bile ozbiljan hendikep. Na noge nije imao primjedbe. I Valjarević je odradio svoju barsku dionicu. I on se žalio na male šake („imam male šake i debele usne“, pjesma „Klinč“). Ali zbog svakodnevnog konzumiranja alkohola otkazale su mu noge. Upala leđne moždine i živaca učinila ga je nepokretnim u kasnim tridesetima. Prikovanim za bolnički krevet, invalidska kolica. Prvo je morao prohodati, po drugi puta u životu. A onda je uslijedilo vrijeme oporavka i dugih šetnji sa štapom beogradskim ulicama.
U bolnici Valjarević počinje pisati pjesme, na kraju sveukupno njih trideset. Po povratku kući vodi dnevnik, četiri mjeseca, svaki dan od 1. prosinca do 31. ožujka. Knjigu sastavljenu od bolničkih pjesama i dnevnika oporavka naslovio je „Dnevnik druge zime“. Prva zima je ona s početka devedesetih. Kako je zabilježena u knjizi „Zimski dnevnik“ iz 1995. godine. „Dnevnik druge zime“ nadovezuje se na te zapise. Proljeće, ljeto i jesen se preskaču. Valjarevićeva dnevnička svakodnevica duga je, ponavljajuća zima.
Kada je prije desetak godina objavljeno hrvatsko izdanje „Koma“, Valjarević je automatski postao „srpski Bukowski“. Sličnost je bila napadna. Stil, stav, jezik, sve kao kod Bukowskog, sve baš kao kod odličnih srpskih prijevoda Bukowskog iz osamdesetih. Valjarević je počeo pisati devedesetih, pjesme i prozu, po nekoliko knjiga od jednoga i drugoga, a kad je stigao do hrvatskih knjižara, dileme nije bilo: Bukowski je opet među nama. Živ da ne može biti življi. Rodio se u Beogradu (1967.), živi na nekoliko evropskih adresa (Berlinu, Amsterdamu, Budimpešti), uključujući Beograd, i piše na savršenom srpskom jeziku. Tu sretnu vijest pratila je potmula, nelagodna sumnja. Je li Valjarević uistinu Bukowski, ili je lažni Bukowski. I može li se uopće biti Bukowski nakon Bukowskog. A da se ne bude imitator, krivotvoritelj, netko tko se lažno predstavlja. Rasprava nije dugo potrajala. Sve je to bila predobra književnost da bi u njoj bilo ičeg lažnog.
„Komo“ je objavljen 2006., „Dnevnik druge zime“ 2005. No čini se da je u pisanju „Komo“ prethodio „Dnevniku“. Ne treba se biti Poirot da se to zaključi. U „Komu“ Valjarevićev akter pije ko smuk, lijevom i desnom. U „Dnevniku“ isti akter pije samo coca-colu, zeleni čaj, i pokušava pokrenuti oduzete noge (autor i akter su, naravno, jedno). U „Komu“ je Valjarević autentični „srpski Bukowski“, radi sve ono što je radio i Bukowski, piše baš onako kako je pisao i Bukowski. U „Dnevniku druge zime“ odlazi i korak dalje. Događa mu se ono što se ni Bukowskom nije događalo. Odlazi, oduzetih nogu, tamo gdje ni Bukowski nije otišao. Da bi tamo pronašao – Valjarevića. Autentičnog Valjarevića. Bukowski mu je dao stil, stav, jezik. Ali nisu Bukowskom otkazale noge, nego Valjareviću.
Je li Valjarević uistinu Bukowski, ili je lažni Bukowski. I može li se uopće biti Bukowski nakon Bukowskog. A da se ne bude imitator, krivotvoritelj, netko tko se lažno predstavlja. Rasprava nije dugo potrajala. Sve je to bila predobra književnost da bi u njoj bilo ičeg lažnog.
Glupo je reći da je Valjareviću polineuropatia etilika, upala leđne moždine i perifernog živčanog sustava, došla kao naručena. Tijelo mu je patilo. Duh mu je patio. Noge su mu klonule, stopala nije osjećao… Ali književnost se rasplesala. I nije Valjarević jedini koji piše u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni, Sloveniji… Ali ovdje, sada, iznimno, gledati ćemo ga baš tako. Jer „Dnevnik druge zime“ je iznimna knjiga. Neviđena u okolici. Sada, dvanaest godina poslije, može se reći: jedna je od najbitnijih knjiga postjugoslavenskih književnosti. Kažem „jedna od“ jer ih nisam pročitao sve. Jer uvijek postoji mogućnost da je još neka ravna Valjarevićevom dnevniku. Ali nećemo sada o tome. „Dnevnik druge zime“ se može čitati na sastancima liječenih alkoholičara, i na cjelonoćnim tervenkama „onih koji će to postati“. Dnevnik je knjiga o gradu, ljudima, i knjiga o usamljenosti (osim medicinske sestre Snežane nitko drugi ne prelazi Valjarevićev prag). Knjiga o bolesti, slabosti, i knjiga o snazi. Gruba knjiga, nježna knjiga. Ozbiljna knjiga, smiješna knjiga. Poezija i proza. Posljednje remek-djelo Bukowskog. I zasada posljednja knjiga Valjarevića.
Još malo o ovome s Bukowskim. Prvi roman Bukowskog bila je „Pošta“, napisan u tridesetak dana, nakon otkaza u pošti. I kod Valjarevića ima jedna dionica s poštom. Rekonvalescent dolazi u poštu platiti račun. Pred šalterima dugi redovi. Valjarević gleda kud će, na koju stranu. A onda vidi šalter ispred koga nema nikog, šalter za trudnice i invalide.
„Lepo sam stegao dršku štapa desnom rukom i krenuo ka tom šalteru. Čovek iz obezbeđenja je stajao pored njega, pogledao me i nasmejao se. U hodu sam ga pitao da li smem, i on je potvrdno kimnuo glavom, nasmejan. I ja sam se nasmejao, štap mi je bio potreban u nekim situacijama, ali u pošti, nije, zaista nije. Neki ljudi iz onih dugačkih redova su me gledali. Da, bio sam malo bezobrazan u 16.10 u toj pošti...“
Znam, točno znam, kako se Bukowski zadovoljno smješkao dok je čitao ove retke…
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na portalu Moderna vremena zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )
Dnevnik druge zime
- V.B.Z. 05/2017.
- 232 str., meki uvez
- ISBN 9789533049199
'Dnevnik druge zime' Srđana Valjarevića u sebi ima dvije knjige – dnevnik koji autor vodi četiri mjeseca, svaki dan, od 1. prosinca do 31. ožujka, i knjigu pjesama. 'Dnevnik' zapravo je doslovno dnevnik borbe za život, za novi početak; nakon razornog svakodnevnog uništavanja alkoholom, koje ga je dovelo do teške bolesti i invalidskih kolica, autor ne opisuje samo kako ponovo uči hodati, nego i kako ga je bolest promijenila.