Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dario Grgić • 20.08.2010.

Srećko Horvat i Igor Štiks : Pravo na pobunu

Srećko Horvat - Igor Štiks: Pravo na pobunu

Pravo na pobunu Horvat Srećko, Štiks Igor


Kada su sindikati prije nekoliko mjeseci skupili onih osamsto tisuća potpisa za referendum iste smo večeri na televiziji mogli vidjeti zblenuti izraz lica ministra gospodarstva. Izgledao je kao carić koji će dopustiti da se raspravlja o mogućem dopuštenju referenduma. Ali to košta, graknula je na te riječi premijerka, i mi danas jednostavno nemamo tih novaca.

Kako ta svota potrebna za održavanje referenduma smiješno izgleda uspoređena s milijardom i nešto kuna poplašenih tijekom komadiranja kapetana koji je u jednom trenutku bacio kormilo s pramca, zaboravivši da si ga je prethodno vezao za nogu! Onda je zimus osjetio da ga nešto cima, nabrzinu sazvao sve male od palube, ali, kao da je bilo kasno.

Nešto slično poput one šale koja kola u Drinovcima, samo u obrnutom smislu, a povodom podilaženja na vrh vam glave popetome osuđenom ratnom zločincu, gdje mještani na forumu načelnika općine savjetuju da za nogu zaveže špagu "da te možemo izvući ako zagusti." Drinovački forum, barem taj dio posvećen Glavašu, definitivno puca od zdravog razuma. Ljudi nisu slijepi. Tu bi ekipu bilo zgodno kao pojačanje vidjeti u Varšavskoj. Ili takvu ekipu. Sad zvučim kao Mourinho.

No i knjiga o pobuni nije na odmet. Povod: Varšavska i Filozofski. Pogotovo što se u njoj, i to dovoljno direktno, opisuju izvedenice iz ovih spomenutih likova s vrha piramide: primjerice sveučilišni profesori, ili npr. Zvonimir Čičak. Ivan. Horvat/Štiks citiraju Tončija Valentića. Evo kako to ide: student dođe na predavanje, ali profesor kasni, na sastanku je u Gradskom poglavarstvu ili Saboru, ovisi o profesorovoj snalažljivosti. Kada se pojavi ma koliko se student trudio on nije, jer je drugim stvarima ispreokupiran na pasja kola, u stanju dati ikakvu suvislu informaciju svome studentu.

"Vidljivo je da je profesor zadnjih petnaestak godina više pratio stranačke skupove od strukovne literature.' Što ne znači da je trgovački nepismen: dolazak na ispit uvjetuje kupnjom njegove knjige 'koju nije kupila ni njegova najuža rodbina." Još gore će mlad čovjek proći upiše li poslijediplomski, nastavlja Valentić, jer će slušati predavanja na razini večernje škole, koja će platiti desetak tisuća eura-novac za koji se može proputovati cijeli svijet - pa vam Valentić, ako ste se odlučili upisati poslijedimplomski studij, savjetuje da umjesto svoje, u indeks nalijepite fotografiju magarca.

Međutim ova knjiga bavi se, između ostaloga, i metodologijom pobune koja bi trebala biti tako strukturirana da natjera vlastodršce da se osjećaju kao magarci. Imamo s jedne strane Režim, koji, na žalost, nije otjelotvoren samo u Državi, nego je difuzno raspršen po medijima, tajnim službama, gospodarskim subjektima, poduzetnicima svih fela te, na posebnu žalost svakoga tko živi u ovoj zemljici, nabijenim i potpuno s Državom slizanim kriminalcima.

Studentski nemiri iz 2009-te poljuljali su ideološki konsenzus i pokazali da Režim radi samo za odabrane. Da Država postoji, grubo rečeno, samo stoga da bi neki imali zeleno svjetlo da budu što im god padne na pamet.

Dobro došli u pustinju postsocijalizma Horvat Srećko, Štiks Igor

Situacija je danas takva da je školski aparat ideološki aparat broj 1, odnosno negdašnji par crkva - obitelj zamijenjen je isprva parom škola-obitelj, da bi u zemljama Istočne Europe, gdje se crkva vratila na velika vrata, bilo moguće govoriti o "ideološkom konglomeratu koji čine škola, crkva, mediji i obitelj." Studentski nemiri iz 2009-te poljuljali su ideološki konsenzus i pokazali da Režim radi samo za odabrane. Da Država postoji, grubo rečeno, samo stoga da bi neki imali zeleno svjetlo da budu što im god padne na pamet. Kako reče Mirko Filipović, "da budu poduzetnici, iako nitko živ ne zna što to oni poduzimaju."

Između ovih poduzimatelja i ostatka čovječanstva nalaze se brojni zidovi. Slično je i u bijelome svijetu: "I kao što nam otkriva jedna mapa svijeta u koju su ucrtani svi današnji zidovi, oni čuvaju teritorij koji posjeduje 73% svjetskog bogatstva i na kojem živi tek 14% svjetske populacije." Danas se svatko tko radi neki normalan potplaćeni posao u RH može ovdje osjećati jedino kao imigrant. Zapanjenost vladajuće klike kod onih spomenutih prikupljenih potpisa, koji su ispali nešto kao hladan tuš, maltene u stilu otkud vam pravo, sad i vama, nakon studenata, nakon građana koji su se pobunili protiv kriminalizacije u metropoli, da sad i vi tu nešto izvodite. Otkud vam pravo na pobunu? Nisu sada ovdje važni sindikati, ali izrazi lica tijekom emisije "Otvoreno" bili su rječitiji od bilo čega što se uopće može reći na temu.

Da se vratimo studentima (koje smo samo okrznuli): opravdavanje naplaćivanja školarine išlo je tipičnom neoliberalnom logikom po kojoj će se tek tako stvoriti uvjeti za istinski zasnovano školovanje. Loši studenti takvim će ekonomskim načelom biti onemogućeni, radišni nagrađeni. Kompetitivnost i elitizam su sve. A solidarnost je jedna glupa riječ koju očevi novogovora još nisu istrijebili iz hrvatskog jezika. I smrdi na najgoru poljaštinu. I na komunizam.

Antikomunizam, na koncu, najsnažniji je, kako ustvrđuje Rastko Močnik, upravo tamo gdje je veća nesposobnost režima da stvori društvo koje bi se moglo usporediti sa socijalističkim. Odnosno, tamo gdje ni nema radikalno lijeve opozicije. Koji će nam to vrag, taj komunizam, kad mi imamo - demokraciju. Ona je "mjerna jedinica današnjeg svijeta." A širi se bombardiranjem i razaranjem.

Evo, danas je na vijestima rečeno kako je posljednji američki vojnik napustio Irak. Super. No već u sljedećoj rečenici spikerica je rekla, "osim što je ostalo njih 50.000. Oni su ostali da pomognu." Čemu? Demokratizaciji. Koja je "plutajući označitelj čije označeno varira prema potrebama i interesima." Već je Platon za demokraciju rekao da je to poredak kojemu ljudi daju različita imena, ali je to "zapravo vladavina najboljih koja ima pristanak mnogih." A kakav je demokratski čovjek? Pisci knjige citiraju  Rancierea, pa im se ovom prilikom srdačno pridružujem: "Mladi imbecilni potrošač kokica, safe sexa, tele-stvarnosti, društvene sigurnosti, prava na razliku i antikapitalističkih i antiglobalističkih iluzija."

Kako bi rekao Černiševski: Što da se radi? Štiks i Horvat pišu o plenumu, direktnoj demokraciji koja kreće odozdol. Građanski parlament nalik komuni, sastavljen od pojedinaca koji mogu računati samo na sebe i jedni na druge, u smislu kolektiviteta, skup pojedinaca koji tako organizirani žele biti vlastitom bazom. Plenum je često nelegalan, utemeljen je na "rousseauovskoj i thoreauovskoj argumentaciji da građani imaju pravo neposluha prema nelegitimnim vlastima i institucijama bez obzira na njihovu legalnost ili tradiciju." Građani se, dakle, imaju pravo pobuniti.

U takvoj situaciji plenum postaje zakonodavno tijelo teritorija ili grupe - što je kod studentskih prosvjeda bio iskorak ka radikalnoj demokraciji. I to u zemlji koja je, kao što Hrvatska jest, uronila u najrigidnije varijante katoličanstva i konzervativizma. Gdje vrvi ljudima sklonima sasuti vam u lice: ja sam katolički odgojen. Isticanje čega je prvi znak neodgojenosti, po Hansu Ursu von Balthasaru. Jednom od jačih teologa prošloga stoljeća. Kako autori kažu u naslovu jednog poglavlja: budućnost demokracije-direktna ili je neće biti.

Povremeno se neki rob pobuni (kako je govorio Brodsky, ja sam pobunjeni rob), ali iz činjenice da je netko zamijenio strane, da postoji ta mogućnost, ne treba izvoditi dalekosežne posljedice, ponajmanje onu da živimo u slobodnome društvu. Poglavlja o plenumu ključna su u knjizi "Pravo na pobunu". Taj model potkopavanja predstavničke demokracije, zatim činjenica da studenti nisu imali glasnogovornika, predvodnika, što je onemogućilo spinove i podmetanja, kao, naravno, i fakat da takav pristup tjera i potencijalno pasivnije sudionike na aktivne donose, najteže je ulazio u glavu "staroj gardi".

Kolektivizam=totalitarizam, bila je načešća pritužba. Pa onda imamo paradoksalnu situaciju da se tekovine neoliberalizma, i to tijekom vrlo ozbiljne krize samog neoliberalizma, najžešće brane u zemljama postsocijalističke Europe. Pod egidom: dosta nam je komunizma! Potreban nam je kompetitizam. Unatoč primjerima iz nordijskih zemalja koje imaju besplatno a ne komercijalizirano obrazovanje, koje je temelj boljitka njihove ekonomije i društva.

Horvat i Štiks napisali su pitku knjigu o gorkim stvarima, i za razliku od većine naših teoretičara, koji uglavnom ne pišu o onome o čemu pišu, ostali su na terenu pokrivenome naslovom i iz koje je moguće zaključiti da imamo pravo na pobunu samo ako prethodno imamo mozga i snage da se pobunimo. To se pravo u svijetu u kojemu gotovo da više ni nema životnih priča, nego postoje samo serijski pseudoživotni kodovi, sa varijacijama ekstrahiranih i pomno crpljenih i navođeno njegovanih ljudskih osobina, sve do uključenja u službu ujedinjujućem poretku, stječe jedino pobunom samom.

Koja je mračno vijuganje pod kandžama labavijeg nadzora. Pročitajte.


Srećko Horvat i Igor Štiks: "Pravo na pobunu"

Fraktura, Zaprešić 2010.

( Tekst se ekskluzivno objavljuje na MV Info zahvaljujući potpori udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Razgovor sa Srećkom Horvatom i Igorom Štiksom –

Srećko Horvat Igor Štiks

Pravo na pobunu : Uvod u anatomiju građanskog otpora

  • Fraktura 04/2010.
  • 184 str., meki uvez
  • ISBN 9789532661484
  • Cijena 89.00 kn
Srećko Horvat i Igor Štiks knjigom "Pravo na pobunu" snažno, oštro i polemično reagiraju na aktualne političke događaje."Pravo na pobunu" polemična je knjiga koja se jasno svrstava, kojoj je cilj pokazati da je pobuna moguća, da je ona sastavni dio demokracije, da je stanje u kojem se nalazimo neodrživo i da se ono mora mijenjati odmah.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –