Stanislav Marijanović : Enciklopedija čudovišta
Sveti Augustin kaže da čudovišta postoje od onoga trenutka kada su se ljudi pobunili protiv Boga u Babilonu jer je upravo tada zbrka u gramatičkim oblicima zahvatila i ljudska tijela. Od toga trenutka „čudovišnost" postaje neodvojiva od razumijevanja stvarnosti i književnog teksta.
Fantasy svijet nastanjuju najrazličitija bića, u njemu se susreću ljudi, hobiti, gnomovi, vilenjaci, patuljci, orke. U tom svijetu vladaju heroji magije, u njemu postoje mnoga čuda i čudesa, neobični događaji. Izazovu narativnog i vizualnog oblikovanja tih bića nalik ljudima nisu mogli odoljeti mnogi. Kao što su Tolkein, Foucault, Borges, Derrida, Norma C. Rey vjerovali kako je čudovišnost posvuda, kako fantastičnim okolišem upravljaju ljudi, tako se tome nizu priključio i Stanislav Marijanović napisavši originalnu i maštovitu, lijepu za listanje i gledanje „Enciklopediju čudovišta".
Ovaj ilustrator i književnik kroz deset poglavlja najprije opisuje mitsko i povijesno porijeklo čudovišta (Nastanak čudovišta; Vrste i raznolikost čudovišta;Načine razmnožavanja čudovišta;Zakone) potom istražuje njihov izgled, način života i prehranu da bi naposlijetku ispričao fantastične priče u kojima su glavni junaci čudovišta s nekim posve osobitim karakteristikama (plosnato, leteće, prozirno, dobro, obično).
Ova postmoderna naratološka igra posebice vodi računa o kanonima fantastičnoga teksta pa zrcalna priča kao glavnog pripovjedača i poveznog junaka ima u liku stalnog člana Velikog vijeća čudovišta, gospodina Kakbulznadara Besprijekornog koji samo ponekad „dozvoljava" Stanislavu Marijanoviću neke intervencije u tekstu i to isključivo crvenom olovkom. Na taj se način autor prepustio izazovu ludističkoga u prostorima naracije u kojoj se miješaju simboli i svakodnevlje, činjenice i mašta, čudno i čudesno.
Nalikuje ova žanrovski odrediva "Encikopedija čudovišta" pričama o Roskildeu iz fantastičnoga brevijara Željka Zorice kojemu također u istraživanju pomaže netko drugi, čudesni doktor H. C. Zabludovsky. Oba autora, Zorica i Marijanović željeli su »iz zaborava i podsvijesti izvući iskidane dijelove, tanane niti njihova spoja, nepoznate riječi, arhetipove..." Za svako čudovište (iz kuće, šume i planine, zraka, vode kao i ono čovjekoliko) naći će se u Marijanovićevoj knjizi osnovna informacija o njegovoj vrsti, o njegovu porijeklu, tjelesnom izgledu i drugim značajkama (uz detaljne i duhovite ilustracije). Informacije o čudovištu gotovo uvijek su iskazne kroz neku referenciju u odnosu na ljudski rod.
U pričama o podrijetlu autor isprepleće sjećanja na djetinjstvo, snovite krajolike, vizualne užitke, čudovišna bića ponekad su prikazana s ljudskim licem, ponekad i u spoju s ljudskim tijelima. Ona su posve rasterećena, a pripovjedač kao da se je trudio zaboraviti izvanjske socijalne konvencije izdvojivši gotovo sanjarske prikaze čudovišnog svakodnevlja: rođenje, poštovanje slabijih, život udvoje, zanimanja i vještina kojima su se bavili. Povijest čudovišta kao i neki fantastični događaji koji ih određuju zbivaju se u stvarnosnom okružju, a ne u očekivanom čudovišnom, demonskom pejzažu. Magijskim realizmom koji dominira „Enciklopedijom" željela se sugerirati mimetičnost priča u odnosu na zbiljnost.
Koncept „Enciklopedije čudovišta" dovoljan je da se za nju zainteresiraju čitatelji skloni ovakvoj čudesnoj, mističnijoj literaturi premda se originalnost ovog djela očituje u još jednoj dimenziji. Naime, ovo istraživanje paralelnih svjetova nastanjenih čudovišnim bićima osim što projicira zabavu pomalo otvara oči poučavajući gledanju svijeta oko sebe s nešto drukčijom hijerarhijom vrijednosti i pojavnostima.
Stanislav Marijanović doista je uspio oslikati posve autonoman svijet i ispripovijedati jednu od mogućih priča o njemu ili iz njega, pokazujući ne samo visok stupanj maštovitost nego i pripovijednog umijeća. Treba dodati i to da je riječ o enciklopediji koju je veoma lako vizualizirati tijekom čitanja, što je preporuka više, kojom bi se ova autohtona hrvatska čudovišta lako mogla brendirati i postati izvoznim proizvodom ne samo u mediju knjige.
( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )