Stanko Andrić : Zavičajna čitanka

Održava se
01.01.1901.

O čemu govorimo kada govorimo o panonskom civilizacijskom kronotopu? Okvir za čitanje "Zavičajne čitanke" Stanko Andrić postavlja informativnom uvodnom kratkom napomenom kroz koju mu je nakana u prvome redu pokazati mogućnost novog shvaćanja strategije zavičajnosti u prostorima antropologijskog i civilizacijskog graničarstva.

Postavlja on u njemu i pitanje odnosa mogućnosti prostora i mogućnosti generiranja sadržaja u njemu. Zaključnom pak bilješkom navodi predtekst "Slavonija-zavičajna čitanka" (Književna revija,l-2, 1993.) kao iskon koji se gotovo dvadeset godina poslije dopunjuje nekim novim, znantno sustavnijim i konkretnijim promišljanjima u kojima "sadržaj čitanke ima posve odgovarati predmetu bavljenja - Slavoniji kao civilizacijskom kronotopu". Takav pristup Andriću ostavlja posve neobvezujući kriterij u izboru autora, u odabiru citiranih dijelova iz njihovih tekstova i književnokritičke recepcije o njima.

"Zavičajna čitanka" stoga se može čitati i kao nacrtna antologija tekstova slavonske književnosti u kojima se realistički ocrtava stvarnost bez obzira na to kojem stoljeću pripadala. Okuplja ona autore rođene ili djelatne u Slavoniji i Srijemu unutar tri veće cjeline (Hod vjekova; S ovu stranu povijesti; Iz povijesti slavonske knjige).

U svakoj se pronalaze žanrovski različiti tekstovi kojima se propituju toponimska ili etnografska obilježja čvrsto utisnuta u prostor. Riječ je "pravnim (Iločki statut), koro-grafskim ili krajopisnim (Firman, Szorenvi), kulturnopovijesnim (Bosendorfer, Matasović), dnevničko-memoarskim (Lerman, Janković, Kršnjavi) i književnim tekstovima u užem smislu (Rel-ković, Katančić, Ivakić...)".

Na taj način Andrić iznova mapira kontekst pomičući u njemu granice slavonske književnosti dublje u povijest, ukazujući kako su "čak za vrijeme turske vladavine u 16. i 17. stoljeću postojale određene književne forme koje tretiraju Slavoniju s različitih strana".

U "Čitanku" se ne uvrštavaju autori poput A. G. Matoša, Ivane Brlić Mažuranić, Dobriše Cesarića kao ni suvremeni hrvatski književni Slavonci, npr. Pavao Pavličić. Neki pak od uključenih autora su manje poznata imena široj recepciji poput Vilme Vukelić ili Dionizija Svagelja. Svrha mu je ukazati na poetički dinamizam jednog regionalnog prostora.

Nastojao je Andrić pri tome izboru propitati, na nekim mjestima čak i kritizirati, niz kulturalnih, antropoloških, socijalnih, egzistencijalnih i prostorno-geografskih stereotipa koji su bili vezani uz civilizacijski kronotop Slavonije i njezine pisane baštine.

Čitaju se tako fragmenti tekstova iz dvadeset sedam djela tematski vezanih uz ruralni prostor i uz građansku kulturu, prepoznaju se u njima različiti nacionalni identiteti izabranih autora, a precizne, sistematične i analitične fusnote dovoljno su informativne za moguća buduća traganja u razotkrivanju slojevitosti panonskoga kulturnog i književnog kruga.

Svaki autor u "Čitanci" uvodno je predstavljen kratkom bio-bibliografskom crticom. Stanko Andrić Slavoniju gleda u ogledalu sa svim vremenskim i prostornim slojevima ne samo kao palimpsest Bahtinova kronotopa ili Einsteinova prostorno-vremenskog kontinuuma, nego i kao zalihu jezika, znanja i uzora koja na lokalne uvjete može u nekim trenutcima odgovoriti univerzalno.

Čitatelj zasigurno na nekim mjestima sa žaljenjem konstatira kako je prava šteta što u "Čitanci" nema više esejističkih intervencija i historiografskih komentara. Jedno je, međutim, sigurno. Ovom se knjigom nastavlja ispisivati posve osobni hommage jednoj jezičnoj i civilizacijskoj mikrokulturi koja pred našim očima može nestati pretvarajući se u gluhu tišinu globaliziranog svijeta.

Stanko Andrić: "Zavičajna čitanka"

Naklada Ljeak, 2011.

( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )