Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Jagna Pogačnik • 19.01.2009.

Stela Jelinčić : Korov je samo biljka na krivom mjestu

"Nije polijegača nego prkosnica, jahačica je, ne kobilica”, ovako Stela Jelinčić, novinarka i originalni novi glas na našoj proznoj sceni opisuje Sofiju, glavnu junakinju svoga prvog romana “Korov je samo biljka na krivom mjestu”.  

Stelu Jelinčić (31) upoznala sam prije pola godine, kada me nazvala da napravi sa mnom intervju za Plan B, nevjerojatno bogato grafički uređen magazin koji pršti kulturom, pravi endem u šumi naših medijskih tiskovina, u kojemu ona ima svoju stalnu rubriku Demode na mode.

- Naša publika su mladi, lijepi i pametni, funkcionalno pismeni, koji vole na sve gledati iz pomaknutog očišta i s pomaknutim težištem - reći će Stela o magazinu u kojem radi, dodajući kako je priželjkivala raditi intervjue u kojima novinar nije automat, nego pažljivi slušač koji si dopušta i komentirati. - Politologinja sam i želim raspravu. Volim i čuti i reći. S druge strane, pošteno je prilagoditi se temi i sugovorniku jer ne radim intervju sama sa sobom. Volim se poigravati formom.

Glavna junakinja Sofija bježi od tatinih sinjskih korijena i bake koja "nikad nije svršila" i,  baš kao  i spisateljica, traži svoje mjesto na našoj urbanoj sceni. Našle smo se na kavi u kultnom zagrebačkom gornjogradskom kafiću Tolkien’s House koji je u međuvremenu, kao i mnoge druge dobre stvari, otišao u povijest i dogovorile intervju s doista znalačkim pitanjima, neobičnom finalnom montažom i odličnom cjelokupnom produkcijom.

Stelu bih - da sam kojim slučajem spisateljica - već nakon toga prvog susreta opisala upravo ovako kako je to ona učinila sa svojom Sofijom. Vjerojatno bih opisu dodala još neke pojedinosti; naglasila bih njezinu urbanost u izgledu i jeziku, odličnu informiranost i predanost poslu koji radi, sklonost da se novinarstvo približi literaturi... Skratit ću, Stela me zapravo poprilično fascinirala. Približavanje literaturi, ma koliko to preuzetno zvučalo, nije iskazivala samo intervjuima koji su svaki mala priča o sugovorniku i njoj samoj, nego i činjenicom da se prihvatila i uređivanja knjiga u nakladničkoj kući Konzor, trenutačno bez stalne adrese i s redakcijom koju s laptopima možete susresti po zagrebačkim kafićima koji ne štede na struji za svoje goste.

U našem prvom razgovoru brbljale smo i o knjigama domaće proze koje smo čitale, pa i (hm, benigno) tračale pisca. Stela mi je tada spomenula kako dovršava svoj prvi roman, no o njemu nije željela puno pričati. Nije otkrivala o čemu se zapravo radi, uglavnom je govorila kako je jako raduje nastajanje romana.

I evo, nakon što je odradila organizaciju Motovun film festivala, još jednu svoju profesionalnu obavezu, u izdavačkoj kući u kojoj “sama prčka po rukopisima” pojavljuje se njezin prvijenac. Suprotno nekim mišljenjima kako su urednik i pisac u svojevrsnom sukobu interesa, Stela uredničko iskustvo drži vrlo poželjnim za pisca:

- Neke probleme i dileme oko svog romana lakše sam razriješila kad sam vidjela pogreške u tuđim tekstovima. Ubrzano se izoštravaju osjetila za opažanje lošega i dobroga, jer kao urednik i najmanje detalje uvijek procjenjuješ vrijednosno... Stavovi ti moraju biti jasni i dobro obrazloženi, a moraš i paziti da kritikom ne povrijediš. U redakcijskim razgovorima, radeći s drugima, radiš i na sebi. A sad, kad sam s te druge strane šanka, strepim što će drugi reći o onome što sam napravila. Strepim kao da sam pred nekim gola i podjednako mogućim čine mi se i poljubac i pljuska. Osjećam se onako ženski sramežljivo. Kao ona čistina između volje i čina, u prostoru mentalnih zagonetaka.

“Korov je samo biljka na krivom mjestu” je roman koji svojom tematikom, ali prije svega posve drugačijom ženskom pozicijom pripovijedanja, doista donosi svježinu na domaću proznu scenu, posebice njezinu “žensku” dionicu, koju autorica faktički ne priznaje (“S knjigama ne treba spolno općiti, ni homo ni hetero. Pa mi je baš svejedno i kojeg su knjige spola. Za ono što ja pišem ionako kažu da je nekako čudno ženski pisano”).

Nelinearna priča o djevojci Sofiji, “prkosnici” i “hodajućem obrambenom mehanizmu”, zapravo je kaleidoskop u kojem se izmjenjuju kadrovi koji uobličavaju novi tip junakinje - feminizam je tu prošlo svršeno vrijeme koje se podrazumijeva, baš kao i izraziti urbanitet koji nije samo pomodni dodatak. Sofijina dugo i pomno građena samosvijest manifestira se i u njezinoj seksualnoj slobodi, za koju je već kritika primijetila da je, u literarnom smislu, dosad bila primjerena - muškarcima.

Od neizbježnog pitanja koliko je roman autobiografija, a Sofija Stela i obratno, autorica ne bježi, dapače autobiografičnost smatra komplimentom:

- Karakterne osobine lika konstruirala sam prema svojim moralnim, političkim i svjetonazorskim preferencijama. Dakle, Sofija, čedo moje malo, duhovnost je genetski baštinila od mene. To moram reći bez fige u džepu jer deklaratorno oslobođenje žene tek je pred velikom maturom javnog prakticiranja. Još uvijek su to "privatne vrline i javni grijesi". To licemjerje je prijelazno razdoblje i nadam se da će ovakve knjige pomoći da budemo konačno i javno onakvi kakvi smo odlučili biti privatno i da se prakticiranje emancipiranosti u javnosti ne doživljava kao arogancija ili čak uzurpacija nečije granice dobrog ukusa.

Roman jednim dijelom prati odrastanje i sazrijevanje junakinje u mračna vremena rata (“došao je s prvom menstruacijom”) koji pripovjedačica lišava svake herojske i povijesne dimenzije i svodi ga na intimne nedaće i crnjake (nesnalaženje obitelji koja nije bila za HDZ pa je prozvana komunjarama, gubitak prijatelja, traume dijela obitelji koji pripada “drugoj strani”, odlazak u inozemstvo). No, spisateljica se negdje usput i vrlo eksplicitno kritički određuje prema hrvatskim devedesetima, navodeći tragičnu sudbinu ubijene obitelji Zec. Stela, naime, smatra da umjetnost treba biti društveno odgovorna, ne nužno i angažirana, ali mora se baviti stvarnošću:

- Što drugo preostaje piscu nego da bira teme i motive s tog balkanskog švedskog stola? No, to je jedna od prednosti naših pisaca, ne mogu se žaliti da im fali intrigantnih tema.

Ta nova generacijska optika koja ratu, poraću i tranziciji prilazi kao elementarnoj nepogodi koja ju je snašla nespremnu, slična je onoj koju je iskazala, iako na posve drukčiji način, Maša Kolanović u svome prošlogodišnjem prvijencu “Sloboština Barbie”.

No, središte ove razlomljene priče u kojoj se miksaju vremenske perspektive zapravo je pozicioniranje glavne junakinje u vlastitom životu, u odnosima s drugima i u sredini u kojoj živi. Sofiji će, naime, biti potreban dug put uspona i padova da shvati kako je jedinstvena, kakva god bila, te kako je bez obzira na svoje nepristajanje na bilo kakve zapreke u ostvarivanju vlastite slobode,  “obična djevojka ovisna o kavi, cigaretama i dnevoj dozi grljenja od devet minuta”.

Baš kao i Sofija, njezine prijateljice kojima je posvećen znatan dio romana - mnoge su ostale tek rasuti ostaci zajedničke prošlosti - produkt su spomenutog društvenog i socijalnog backgrounda. Njihove su sudbine namjerno zaoštrene do naturalističkih razmjera - abortusi, liječenje od ovisnosti, kriminal i prostitucija, sve su to točke posrtanja po kojima se kreću. Uz njih život glavne junakinje kojoj malograđani zamjeraju da previše pije i da je glasna (dakako, za jednu ženu) djeluje kao vrlo sretan i poželjan. Sa završenim fakultetom i razvijenom samosvješću ona na kraju može izjaviti kako je “pripitomljena”, no bilo bi točnije reći kako je sretno izmaknula sudbinama svojih prijateljica - na koncu romana ipak može razmišljati i o budućnosti.

Sofija prolazi tipičnu priču traženja vlastitog identiteta unutar obitelji, potom oslobađanja od roditelja te pozicioniranja u urbanoj sociološkoj skupini, što podrazumijeva tulumarenje, povremeno konzumiranje droge i mijenjanje partnera u rasponu od stalne veze koja na kraju propada do “fra­jera koje je povremeno ševila”. Sofijina potraga kreće od specifičnog minus postupka, nepristajanja; ona bježi od bake koja joj je pričala “da nikad nije svršila” ili očevih sinjskih korijena, odmiče se od bilo kakvog tradicionalnog poimanja ženskosti, pa u skladu s time i stereotipnog shvaćanja ženskih seksualnih sloboda.

- Iako sam neku faktografiju prenijela iz osobnog iskustva, naročito kad su u pitanju Sofijini obiteljski odnosi, pisci, pogotovo kad su žene, vole zavoditi čitatelja, vole glumiti, flertovati, lagati, a uspjeh prijevare se mjeri uvjerljivošću, uvjerljivost vjerodo­stojnošću. Zato sam i odabrala pisanje u prvom licu, nadajući se usput i da će i čitatelj to Sofijino prvo lice barem donekle doživjeti kao svoje ja.

Roman Stele Jelinčić svakako je događaj na našoj urbanoj sceni, ako takva još uopće postoji. Brzi stil, sklonost digresijama i ubačenim epizodama, vremenskom i prostornom “preskakanju” svakako će pomoći i u pisanju kratkih priča, novoj formi u kojoj se uskoro planira okušati. Ma koliko šutjeli o tome, prevladavajuća muška domaća proza, u kojoj se “žensko pismo” svodi na klasik(ic)e poput Slavenke Drakulić i Dubravke Ugrešić, zametke domaćeg chick-lita ili pak uspješnice koje pod ženskom etiketom prodaju svjetonazore naših baka, doista je sa Stelom Jelinčić dobila novu heroinu koja sa svojom “ženskošću” nema problema:

- Kad ti kažu "Tako djevojčice ne sjede!", šalju ti poruku da nisi u kodu koji je propisan. I kad se to cijeli život ponavlja, pa ženskost izvan kodova ne može ni postojati, a kamoli opstati, onda to u liku kakav je Sofija rađa bunt, prkos i mladenačku želju za kontraskriptom. Kao što reče jedna feministica u povodu moje knjige: "Emancipacija je frka. Ne znamo kamo ni kuda vodi, znamo samo da krletke nećemo". U zaglušujućoj buci kodova treba se snaći, odabrati, jer sloboda je uvijek sloboda odabira. I samo buntom se ulazi u proces dekodiranja i raskodiranja.

Knjiga Stele Jelinčić, buntovna i razbrbljana, bez težnje za savršenom formom - neki će je zbog toga proglasiti gotovo pankerskom baš kao i njezinu autoricu - jedan je od važnijih “novih dodataka” našoj literaturi u posljednje vrijeme. Iza nje stoji i vrlo pametan koncept koji autorica, koja za sebe kaže da je razočarana politologinja, naziva javnim govorom kroz literaturu.

- U literaturi se ne treba stidjeti ničega, za razliku od saborske govornice, tu je baš dobro biti ‘stoka sitnog zuba’ i  zasvrbi me u gaćama što sam povrijedila nečiji poslovnik.  

Čitajući Stelu Jelinčić baš sam bila ponosna što moj nije!


( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –