Stjepan Vukušić : Zemaljskom usprkos

Održava se
01.01.1901.

Prema riječima Borisa Domagoja Biletića, ime književnika i jezikoslovca, Stjepana Vukušića, »možda nikada nije toliko i tako kvalitetno bilo nazočno pred ljubiteljima i znalcima prave -danas rijetke - jezikotvorne i svjetotvorne književne riječi kao posljednjih godina.«

"Zemaljskom usprkos" knjiga je kojom se Stjepan Vukušić čitateljstvu predstavlja kao pjesnik. Priznajem da, kao i svaki vremenom i prostorom ograničeni smrtnik, osjećam strahopoštovanje suočen sa sintagmama poput »prava & rijetka... riječ, jedina istinska... riječ!" Skrušeno sam dakle, pristupio čitanju ove knjige s pretenzijom na vječnost. Ne onu i onakvu kakvu unutar jezikom i vremenom, prostorom i mjestom, ograničenih kultura nama s ove i/ili one strane papira spravljaju uvijek za vječnost opredijeljeni antologičari.

Na vječnost svjetotvornosti jezika i jezikotvornosti svijeta-vječnost nalik onoj koju je, iz vječnosti usredotočen na vrijeme, za nas u vremenu, izvan vremena, stvarao Bog. Da vidimo dakle, o čemu se radi.  

Prvo, koncept knjige je nejasan. Ali, ako u obzir uzmemo da su svjetonazorski okviri pjesnika jezikotvorno u vrijeme usađeni izvanvremenskim i izvanprostonim energijama neograničene duhovnosti, tada i koncept možemo pojmiti tek kao sekundarni učinak energije vječnosti. Pjesme u zbirci su raznorodne, bilo da se radi o »prirodi« lirskoga izraza, ili o tretmanu teme.

Teme su u zbirci, pogotovo kad ih se odvoji od stihovnoga staništa, vječne i baš ih ta vječnost, koja egzistira izvan, iznad, pokraj i onkraj same pjesme, oslabljuje kao lirske uradke. Jezik, ma koliko Vukušić bio sam sebi suveren unutar njegova svijeta, ovdje se, na paradoksalan način, izvlači oz okvira pjesničkog jezika, i, iako u njega mimikriran, simultano obavlja funkciju opisa i objašnjenja svijeta, te mu pjesma služi kao sredstvo ideologizirane komunikacije koja jezik vraća unatrag; pozicionirajući ga u vrijeme prije »lingvističkoga zaokreta« kojega su omogućili (u lingvistici) De Saussure i Chomsky, te (u filozofiji) između ostalih, Quine.

Pitanje koje vidim kao jedinu konstantu knjige jest: kako jezik ubačen u rikverc, i tako, (ponovno) sveden na nomenklaturu može slobodno izraziti, opisati, reći, svijet!?

Uglavnom pastoralni imaginarij kojega mjestimično »urbanizira« proizvoljna filozofičnost ne jednom završava u pompoznosti. Pompoznost se uglavnom prepoznaje u gestualno uzvičnim, eksklamativnim, pjesmama kao što je to, »O ziđe Podgorja/nemaš geometrije/imaš samo - dušu« Pjesničkom se imaginariju nikako ne smiju nametati zahtjevi logike »običnog jezika«, ali ako je cijeli projekt pretenciozan da, maskiran u poniznost-pred-Bogom, nanovo, individualno, obogotvoruje riječ i svijet, tada čitatelj s pravom postavlja pitanje opstojnosti slike svijeta iskon, bit i temelj koje je duhovnost (koja se čak i materijalizira(la)) a u kojoj sve-što-jest (ili od materije ostaje) »samo« je duša!?  

Kolateralna žrtva pretencioznosti unutar, od urednika prepoznate »prave-danas rijetke-jezikotvorne i svjetotvorne književne riječi« Stjepan Vukušić, na makrorazini, zapravo ispisuje zvonku, pompoznu i pretencioznu knjigu koja, naoko skromno, želi objasniti svijet i svjetonazor ne na način refleksije, nego na način nježne parohijalne »pjesmomise«.

Na mikrorazini uši grebu i oči zaprašuju »neopoetizmi« poput: »velepjesan«, »rumenjagoda«, »tonivoda«, »svezdravlje«, »suncostaj«, »velestablo«.. tako da se, u studij i struku upućenijem zaljubljeniku u poeziju čini da nazoči ispitu iz stilistike kojega kod profesora Krune Pranjića, na veliko veselje ispitivačeve »svevremene zaigranosti« polaže lik iz crtića, neošekspirijanac, Krezubica.

Knjizi ne nedostaje niti takozvanih spomenarskih stihova, »U gori kamen/iste sjene riše/a krugom sunca/samo šuma diše,« od kojih su neki i neopastoralno ekološki, »S obronka slapom svalove se stada/na zelenravni zgusti se bjelina/iz runa glave dižu se put visa/iz mora mlijeka i poplave sisa.«

S izuzetkom nekoliko haiku pjesama koje uspješno korespondiraju s ionako prevladavajućom haiku ambijentalnošću, zbirka »Zemaljskom usprkos« nedovršen je pjesničko-konceptualni uradak čije su premise nedorečene. No, što drugo očekivati od autora koji vjeruje da je, kao to sam u pjesmi kaže »Da je kao uvijek,« moguće istovremeno biti »u svevrijeme uvremenjen.«?

Možda (vremenom) neku drugu, bolju, knjigu.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )