Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Jagna Pogačnik • 19.11.2007.

Svjetlana Gjoni : Nula Nemo

Nagrada VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman posljednjih godina, u najmanju ruku, iznenadi. Nakon neosporivih pobjeda Josipa Mlakića i Marinka Koščeca počinju se redati one potpunih ili poluanonimaca i debitanata koji doživljavaju svojih 15 minuta slave koja se, uz pomoć dobrog marketinga, ponekad zna produžiti i na čitavih pola sata.        

Gledano sa strane, situacija izgleda ovako - ili su etablirani pisci postali toliko sujetni da im ne pada na pamet slati svoje anonimne rukopise, čak i kad im se u slučaju pobjede smiješi poprilična svota novaca, ili su naši poznati pisci postali toliko bogati i slavni da im to nije nikakav motiv, ili se pak radi o nekakvoj tihoj intenciji žirija da nam pokaže kako je ta etabliranost tek obična trica i napuhana kučina, dok se prava proza krije negdje po ladicama koje upravo ova nagrada konačno otvara i daje im šansu. Osobno se nadam ovom drugom, ali se uvijek iznova nekako začudim.                    

U taj i takav kontekst ove godine upada Svjetlana Gjoni (1950), umirovljena profesorica iz Zagreba, s romanom posvećenim svim luzerima, onima koji su nitko i ništa - «Nula Nemo» . Koliko se uspjeva pohvatati iz intervjua koji su uslijedili nakon dodjele, S.Gjoni pohađala je tečajeva kreativnog pisanja kod L. Bauera i T. Zajeca, u životu je puno čitala «prave» pisce što je vidljivo iz njezina rukopisa jer se lektira nimalo ne krije, a odlučila je pisati vjerojatno u trenutku koji opisuje njezina pripovjedačica na 141. stranici romana - «Mislim da je početak pisanja kad si tako pun da više ne možeš izdržati, a nitko te ne čuje».          

Gjoni dobro zna da na početku čitatelja treba uvući u priču, pa mu postavlja, kako sama kaže, «udicu» u formi kriminalističke inicijalne situcije - bečki suteren, dvoje mrtvih i jedna nestala djevojka, a roman koji slijedi prijevod je spisa pronađenih kod gospođe koja se zatekla u suterenu pri dolasku policije i izjavila «alles im Roman». To «sve u romanu» izimno je digresivna priča, ispripovijedana dvama glasovima, u kojoj se uobličavaju i prepliću sudbine tri žene - bake, majke i kćeri, ulančavaju sa sudbinama drugih, ocrtavaju desetljeća i svjetonazori od pedesetih godina prošlog stoljeća do suvremenosti, citiraju pisci i filozofi, izvode zaključci i postavljaju pitanja i još mnogo toga.          

Roman koji čitamo ispisuje Maša (majka), na nagovor Ire (kćeri) i namjerava ga jednom ponuditi na neki od natječaja kako bi bio objavljen (!). Maša, profesorica filozofije, u romanu koji ispisuje prije svega uobličava dva ženska lika, svoju majku Anu Vasiljevnu, Ruskinju koja je ironijom povijesne sudbine ostala u domovini svoga muža, a on u njezinoj, te kćeri Ire, studentice slikarstva na bečkoj akademiji koja živi «umjetničkim životom» svoje generacije što podrazumijeva tulumarenja i težnju da se sve od života dobije odmah i sada jer sve ostalo nema smisla. Kroz priče o majci i kćeri, pripovjedačica (koja svoj glas «izmjenjuje» s onim kćerinim, kad je potrebno direktno svjedočenje) ispisuje i priču o sebi, iako posredno i bez mnogo ispovjednih dionica.          

Ovako rečeno moglo bi se pomisliti kako je riječ o nekoj od inačica tzv. ženskoga pisma, no to je krivi put, baš kao i onaj kriminalističkog žanra ili nekakvog sentimentalnog podsjećanja na prošlost koja se bitno razlikuje od današnjeg svijeta vladavine kapitala, mafije, pranja novca, fantomskih tvrtki i ostaloga, što je također obuhvaćeno ovim romanom. Bespotrebno raspršujući «ženski trokut», konstatno dodajući nove i nove likove s njihovim pričama, šireći «prostor borbe» na vremenski i prostorno široke rubove ili ispisujući cijele male traktate o pojedinim desetljećima, odgoju djece, školstvu, drogama, komunama, umjetničkim krugovima onog ili ovog doba, roman funkcionira kao poprilična bujica riječi i digresija, nad kojima pripovjedačica još ima kakvu-takvu kontrolu, ali čitatelju može ipak dosaditi.              

Koristeći stalna uporišta u citatima i pročitanim/odgledanim knjigama i filmovima (među kojima Nabokov nekako ima ključnu ulogu), Gjoni vješto barata i vrlo «mladalačkim» temama, ispisuje gotovo sociološke analize društva i kulture, no pri tome zaboravlja na fabulu koja se polako topi u ogromnoj količini nepročišćenog materijala, od kojeg je dosta toga suvišnog, pa i ponavljanog.        

Najpoštenije je reći ovako; za razliku od prošlogodišnjeg dobitnika iste nagrade u ovom se slučaju vidi kako autorica načelno zna što i kako ispripovijedati i kako je puno čitala da bi došla do toga stanja. No, njezin roman pati od jednog od tipičnih sindroma debitanata - ispričati sve i odmah, kad se već pružila prilika. S brojnim bi se viškovima dobar urednik, kojeg vjerojatno u ovom slučaju brzog uknjigovljenja anonimnog rukopisa nije ni moglo biti, relativno lako izborio, no ovako ostaje neosporan dojam kako ova debitantica jednostavno - previše priča.      

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –