Tahir Mujičić : Luna Lusitana
Tvrdnja koja slijedi ne bi trebala predstavljati misaonu avanturu: kada govorimo o identitetu razlikujemo subjektivni od objektivnog. Subjektivni identitet je ono što mi o sebi mislimo da jesmo, a objektivni identitet ono je što predstavljamo u očima drugih. Kako stvari stoje s nama isto stoje i sa stvarima, mjestima, vremenima... i tako smo od nas došli do donakraj. Do zemlje za koju je, osim Tahira Mujučića, i njegov stariji kolega Aristotel, mislio da predstavlja rub (nama poznatoga) svijeta.
Nakon »donakraja« nema ponora: ima svijet, piše u »Politici» Platonov učenik, naseljen beštijama, monstumima, avetima, svime što nismo mi i svime za čim, ako ga se svega ne bojimo, intenzivno žudimo. Tako suočeni s ultimativnim Drugim, s Ne-Ja koje nam izravno ne prijeti, ranjivi smo da to Drugo ne učinimo našom malom privatno-ultimativnom egzotikom. Pred takvom opasnosti svim se svojim bićem našao Tahir Mujičić. I nije pokleknuo. Dapače, pojeo je i za nas pounutrio cijeli Portugal. Onako gurmanski, s ćeifom&guštom, kako to samo rijetki mogu.
Evo formule za ponizno i intelektualno pošteno, kulturalno recipročno, putovanje svijetom bez nepotrebne egzotike. Prvo, da bi povijest drugih shvatio kao povijest koja pripada ljudskim bićima poput tebe, i sam trebaš imati osobnu povijest koju istovremeno cijeniš, cinično mjestimično prezireš, uzimajući je točno za ono što je bila i što je sada: za prošlost obgrljenu osobnim prezentom. Ovaj par sebe uvijek sa sobom nosiš na put. Pa tako, kad sjedneš uz Atlantik i fado, odvrtiš film: »Aguas, colunna, torres, eusebio, simoes / poluvrijeme / c. ronaldo / rui costa / pauletta / deco / figo«.
To je kako vidiš sebe. A kad to ovako uvjerljivo dokumentiraš u stihu, vjeruj, tako te vidimo i mi koji te čitamo. Iako se nazivaš neprevodivim jednoumnikom, konzistentnost nepretencioznosti osobne memorije postaje i memorijom mjesta kroz koja putuješ, pa tako i Portugal postane suputnikom tvoje osobe koja se, eto, u njega, baš kao da se nalazi u srcu istarske peninsule, došla temeljito lubricirati. Ako je ovo izvor i ušće ja, tada je solidarnost njih petorice u Portu od kojih niti jedan ne gleda, ne može, ne želi... gledati ocean, jer zna(ju) »kako je teško gledati / nešto iza čega nema ničega / nešto što nema kraj«, ušće kolektivnog Ja. Bilo da se radi o moru koje je trenutno izvan nas, ili o smrti (o kojoj je ovdje, barem onoliko koliko i o moru, riječ) koja je, iako je trajno od nas tjeramo, trajno s nama. I tu se naš subjektivni identitet, baš kao i osobna povijest autora, našao u zagrljaju ovako pripitomljene objektivnosti.
A kako je Portugalu u Portugalu? Toj perli koja je rijetka od onih imperijalnih u kojoj njezini stanovnici, generalizirat ću šaleći se bezobrazno, za razliku od Britanaca, Francuza, Talijana, ne pate od kolektivnog postimperijalnog stresnog poremećaja generacijama si mjereći pimpeke pred mutnim zralima prošlih vremena za koja, glave prignute k mošnjama, ne da vjeruju, nego znaju da su stvarnija od ovih u kojima ih vlastiti centimetri južno od osobnih Ekvatora, kolju li kolju.
Nekad poput prskalice usmjereni u onkraj, Portugalci su danas svjedoci individualnih koloniziranja njihovih ognjišta: lete niconi, minolte, practice, lete hassenblatti... i u oko memorije spremaju i Figa i Pessou i Camoesa... a Tahir, on putuje u karaki pjesme, a to čini i kad ga, svog onako portugalsko/portugiskog, čovjek vidi na uglu Tesline i Gajeve kako gromko putuje svijetom, jer zna da »dolaze svi / sa jednog mjesta / i svi se na samo / jedno mjesto vraćaju / u / jezik«. I Hrvoje. I Tanja. I točka. I fado.
Tahir Mujičić: "Luna Lusitana"
Ilustracije Hrvoje Šercar
Litteris, 2010.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )