Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Vanja Kulaš • 15.04.2018.

Tamara Bakran i Margareta Peršić : Ruša je slutila

Tamara Bakran i Margareta Peršić: Ruša je slutila

Ruša je slutila Bakran Tamara

"Ruša je slutila", peta slikovnica pjesnikinje i spisateljice za djecu Tamare Bakran (1979.), koju je oslikala Margareta Peršić, izdvojila se zimus iz domaće produkcije dječje knjige nominacijom za nagradu Libar za vajk, da bi se u Puli, na sajamskom štandu s nominiranim naslovima, eterično plavjela i zelenjela kao jedina slikovničasta pojava među knjiškim debeljucama za odrasle.

Ime Ruša, istodobno šuškavo i zvučno, plahutavo i gordo, tumačim izvodeći ga iz glagola rušiti, ne u smislu destrukcije, nego (samo)oslobodilačkog potencijala. A naslov intrigantnim čini i izostanak objekta uz uobičajeno prijelazni glagol slutiti, čime se ostvaruje poetičan dojam, ali i svojevrsni suspense.

No dosta o glagolima, riječ je ovdje o kratkoj priči za djecu, doduše u mom slučaju za odrasle, jer priuštila sam je isključivo sebi i još se jednom osvjedočila koliko je besmisleno uskraćivati si slikovnice u bilo kojoj dobi; pažnju im vrijedi posvetiti i prije nego nam se u životu počnu pojavljivati mališani kojima ćemo ih s guštom kupovati i čitati, ali i nakon što oni poodrastu.

A sad napokon o Ruši, tko je to? Naslovna junakinja pustolovna je znatiželjnica i kao takva - em djevojčica, em ljubopitljiva - kreće u svijet istražiti ga, makar tek na koji sat, u pauzi od pisanja zadaće. Ova mala ne pije, ne puši, ali zato zidove ruši: u bijegu od školskih obaveza, rutine i dosade odvažit će se na avanturu, i to kakvu! Razmiče okvire svoje zgrade, kvarta i iz roditeljskog stana jurne u prirodu. Tamo je čeka doživljaj života, ali unatoč svim uzbuđenjima, odgovorno procjenjuje kad treba krenuti natrag i kući se vraća ne narušivši tipičan dnevni raspored jednog školskog djeteta, dakle, taman na vrijeme da dovrši zadatak iz matematike.  

Ilustracija: Margareta Peršić

Tema ove slikovnice kao uostalom i većine s potpisom Tamare Bakran, susret je s velikim s, ovdje konkretno maštovite curice i riječnog stvora, sramežljivog i posve nesvjesnog svoje izuzetnosti - naime on je kralj, a zove se Azur. Svjedočili smo već tako pipavom zbližavanju goropadnog cvijeta i mudrog stabla ("Ruža i Čempres", Biakova, 2017), druženju brižnog para sova i nestašne zvjezdice repatice ("Olujko i Lahorka i zvijezda Dragica", Biakova, 2017), a samo iz ovih primjera jasno je kako se uvijek susreću naizgled nespojiva bića koja se nekim čudom sprijatelje, a ponekad silom prilika i rastanu, no nikad ne zaborave. Ti rastanci nisu dramatični, nego posve prirodni i samorazumljivi, a ono što je kod takvih sudara svjetova ključno, ljepota je upoznavanja, dijaloga i konačno, pretapanja različitosti.

Ruša je slikovnica na starinski način interaktivna, jer pripovjedačica nam se mjestimice izravno obraća, poziva u prirodoslovni muzej, opisuje jedan mineral, preporučuje ruske bajke, a na kraju kao svojevrsni bonus domeće i crticu o Roškom slapu kamo je ilustratorica smjestila tekst. U pripovijesti o Ruši naglašen je i ekološko osvješćujući moment - gradsko dijete dospijeva u prirodu, koja mu je pomalo ili čak posve strana, ali za njom osjeća instinktivnu potrebu. Djevojčica se ogleda u bogatstvima riječnog korita koja je tamo negdje, možda i sasvim blizu, nadomak njezina doma, ali izvan njenog uobičajenog prostora kretanja, gostoljubivo mame da ih otkrije.

U svim pričama Tamare Bakran buja flora, zelene se bukolički krajolici, izmjenjuju se snovite, nadrealne situacije, istodobno dirljive i komične; pa tako sedefna školjka s dna rijeke postaje predmetom žudnje, a onda i razlogom propasti kočoperne vrane ("Kruna, kraljica vrana", Sipar, 2014), jedno otočko stablo prepušta se plesu i odaje skitnji u noćima punog mjeseca ("Dječak, čudesni rogač i tajanstveni kovčeg", Sipar, 2015), neugledni teretni brod duri se poput jogunastog magarčića čime zadaje glavobolju posadi i remeti planove razmaženoj princezi ("Pobunjena teglenica", Sipar, 2016), a mitološko biće u razvoju ("Posvojeni faunčić Žarko", Sipar, 2016) uspijeva pomiriti oduvijek zavađene šumske narode.

Prepoznatljivost, štoviše, vrijednost više tekstova za djecu Tamare Bakran nalazimo u leksiku, potom i u specifičnom humoru razumljivom, vjerujem, svakoj dobnoj skupini, a koji proizlazi upravo iz jezičnih osebujnosti, začudnih karakternih spojeva te nepredvidljivih fabularnih obrata. Ovdje se to očituje u pojavi riječnog kralja mjehurastog glasa, do kojeg će djevojčicu dovesti kućica na kokošjim nožicama, a zagledamo li i u ostale slikovnice, nalazimo toga još, čudnovate predmete, bića i zbivanja koji se veselo opiru logici ili barem našim očekivanjima. Za svoje junake Bakran nerijetko bira stvorenja zanemarivana, omražena ili naprosto ona koja se uobičajeno ne pojavljuju u dječjem imaginariju, a to svakako širi horizont malog čitatelja, jer pitat će se tko li su faunovi, kako izgleda rogač, što je teglenica, a tek malahit!?

Tamara Bakran na svojih sedam slikovnica surađivala je s ilustratoricama Majom Vukina Bogović, Kaćom Svedružić, Ivanom Mrčela, a ovdje se opet suočavamo s nečim drugim i drugačijim, s vizualnošću Margarete Peršić i ilustracijama koje su više od popratnog slikovnog materijala, pa i interpetacije, one su kreacija nove priče koja se mjestimice veselo migolji predlošku. Na svih 25 stranica slikovnice (dvije su oslikane bez tekstualnog uporišta) prepušten im je prvi plan, jer tekst, otisnut velikim tiskanim slovima, ostaje pri donjem rubu stranice, kao na riječnom dnu.

Prepoznatljivost, štoviše, vrijednost više tekstova za djecu Tamare Bakran nalazimo u leksiku, potom i u specifičnom humoru razumljivom, vjerujem, svakoj dobnoj skupini, a koji proizlazi upravo iz jezičnih osebujnosti, začudnih karakternih spojeva te nepredvidljivih fabularnih obrata. 

U tim slikama pomalo "naiva" izričaja sve je eklektično i retro, uz mnoštvo detalja iz nekih romantičnih, rustikalnih davnina, poput limenog pijetla na krovu koji pokazuje smjer vjetra. A Ruša, ona u trenutku najveće naćuljenosti i razrogačenosti nad neočekivanim prizorima dobiva od Margarete dva vilenjačka uha (i to zelena), a nakratko i mačju facu, usredotočenu, oštrooku. Za to vrijeme Azur, taj bradati hipi vodenastog pogleda, nimalo se kraljevski valjuška pod tiramolom na kojoj mu se suše bokserice s uzorkom ribica.

Ilustracije su to nesputanog kolorita koje mirišu na vodene bojice; očito je da se ovdje silno uživalo u radu, u tuđoj priči i vlastitom crtežu, zadržavajući dah u posvećenom cizeliranju sićušnih detalja, do izdaha u širokim potezima kista, gustim, ponavljanim namazima boje, a rezultat možda nije sasvim "po pravilima struke", ali puno važnije od toga, slike su to nepatvorene i svoje, uživljene i žive, olfaktivne i taktilne, emotivne i osobne, bez imalo kalkulacije, pa time i mogućnosti ponavljanja, samoprecrtavanja, naštancavanja. Treba dodati, i jako, baš jako zavodljive.

Uz razgaljujuću atmosferu, jer Ruša je koncentrat onog djetinjeg u nama, otponac za skitnju i igru, istaknuta vrlina ove slikovnice je evokativnost - listajući je sjetila sam se "Vedrih dana" Zsuzse Bánk, Sejranovićevog "Huckleberryja Finna", pa svojih bjegova na nasip pod pauzom na poslu (sad) i pisanja zadaće na kuhinjskom stolu (sredinom 80-ih), vrelih ljeta i mirisa prašnjavih seoskih cesta, postadolescentskih sanjarenja o kući na kotačima, o vlastitom kamperu, onda kopenhaške Kristijanije, zatim autobusa preuređenog u dom iz filma "Kapetan Fantastični" (Captain Fantastic, 2016) i svih ranijih literarnih i filmskih putujućih cirkusa, karavana i čergi... Eto, tako sam ja čitala Rušu, to sam upisala u njezinu slutnju. 

Ilustracija: Margareta Peršić

Brzorastući i kompaktan pripovjedni korpus Tamare Bakran šareni je patchwork motiva, samosvojna pričaonica iz koje probijaju čuperci poruka, nenametljivih i svakako općepoznatih, ali zgodnih i mudrih, a počesto zaboravljanih; poput, recimo ove, najjednostavnije od svih, da se treba odvažiti na rizik, odnosno iskoračiti iz sigurne zone. Baš kako su to odlučili kralj Azur i "matematičarka"  Ruša. On plah, ali na koncu ipak sposoban za egzistencijalni pomak, ona šašavica-hrabrica-pustolovka; on dovoljno star da zna kako se itekako ima smisla usuditi, jer pritom se može više dobiti nego izgubiti, ona premala da bi se opterećivala gubicima, opasnostima, prolaznošću - uglavnom, dobitna frendovska kombinacija za avanturistički poduhvat (možda i još koju epizodu u istom sastavu?).

Naposljetku, ovaj međugeneracijski spoj simbolizira esenciju životne sreće; čini mi se da nam mlađe odrasle godine prečesto prođu u sumnjama i strahovima, najslobodniji smo kao klinci, a onda opet u zrelosti kad je iskustvo slojevitije, a vizura širokokutnija... Toliko od mene, a vi promislite koji je vaš prostor slobode, gdje je vaša rijeka.


( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na portalu Moderna vremena zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Tamara Bakran

Ruša je slutila

  • Ibis grafika 01/2017.
  • 26 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789537997298
  • Cijena 100.00 kn

'Ruša je slutila' autorice Tamare Bakran i ilustratorice Margarete Peršić priča je o maloj znatiželjnoj i maštovitoj djevojčici, koja jednog dana, zajedno sa svojom letećom kućicom, hrabro kreće u pustolovinu u kojoj će upoznati Azura, čudesno i tajanstveno biće iz duboke zelene rijeke. Ruša će se brzo sprijateljiti s njime i krenuti na putovanje...

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –