Tatjana Peruško – U labirintu teorija: O fantastici i fantastičnom
U atmosferi što otvorenih, što prikrivenih napada na humanistiku i humanističke fakultete diljem zemaljske kugle, tkogod bi mogao izvući knjigu Tatjane Peruško, baciti je na stol i ponuditi kao ogledni primjer neodgovornog traćenja novca poreznih obveznika kakvo se ni u ludilu ne bi toleriralo u razumnijem školstvu, okrenutom praktičnim vještinama, pripremama za prvo radno mjesto ili nekoj od popularnijih disciplina egazktnih znanosti. U diskurzivnom svijetu izvrsnosti, konkurentnosti, inovacije i mobilnosti nije najjasnije kome bi to, kako i na koji način bila potrebna metateorijska knjiga o definicijama, analizama, raščlambama i aporijama jednog običnog književnog žanra, k tome još pisana krajnje ozbiljno, bez ustupaka čitatelju, vremenu ili nekome s lošijim predznanjem teorijskog naslijeđa Tzvetana Todorova. Nitko to, naravno, neće učiniti, ponajprije zato jer smo mali jezik i naša humanistika, osim lokalnim barbarima, nikome nije trn u oku, a onda zbog toga što su knjige poput ove gotovo nevidljive javnosti pa selo ni ne zna u što se sve harač transformira.
U labirintu teorija : O fantastici i fantastičnom
Je li onda potrebno iznaći način da se knjiga „obrani“ od takvih napada, da se pokaže njena „korist“ i njeno mjesto u svijetu, da se, u konačnici, opravda projektni ili neki drugi kolektivni novac uložen u njeno nastajanje? Ili bi takve impulse, u dobroj staroj tradiciji Akademije, trebalo ignorirati i baviti se svojim poslom pa dok traje – traje? Obrambena zadaća nije nimalo jednostavna. Malo zato što se malo što opire suvremenom utilitarističkom impulsu poput književne teorije i s malo je čega teže razgrnuti dokoličarsku patinu, auru dvorova, književnih salona i mračnih sveučilišnih kabineta u koje svjetlo trenutnog stoljeća nije ušlo od Magna Carte, a malo zato što bi to značilo razlagati cijelu humanistiku ispočetka. Gledat ćemo stoga svoja posla, makar će nas to neminovno odvesti fahovskom hermetizmu koji s vanjskim svijetom surađuje samo kad mora. Nema tu neke velike štete. Uostalom, o čemu bi se u književnoj kritici čitalo nego o književnosti?
S druge strane „U labirintu teorija“ može se čitati kao sveučilišni udžbenik, kao još jedan naslov na ispitnoj literaturi nekog humanističkog kolegija i nema nikakve sumnje da će se tako i čitati. Pregledne, metateorijske knjige poput ove ne javljaju se baš svake sezone, a vrijednost djela s iscrpnom bibliografijom koje na jednom mjestu analizira, komentira i izlaže rezultate najznačajnijih studija u posljednjih nekoliko desetljeća zna svatko tko se, neovisno o disciplini, bavio istraživačkim radom. Makar se knjiga ne bavi suvremenom književnom praksom niti je posebno zanimaju lokalne manifestacije fantastične književnosti već ustraje na teorijskoj apstrakciji tražeći odgovor na pitanje što fantastika zapravo jest, na njenim će stranicama zainteresirani komparatist, kroatist ili filolog opće prakse pronaći dovoljno poticajnog materijala za neka nova i drugačija čitanja suvremene fantastične književnosti.
Pojam fantastične književnosti kod Tatjane Peruško ne odgovara, doduše, danas uvriježenom tumačenju proizašlom iz marketinških odjela izdavačkih kuća i čitateljskih navika 20. stoljeća. Fantastičnu književnost u smislu junačke/epske fantastike, visoke ili niske fantastike i svih dostupnih hibrida stasalih od Tolkiena do danas, Peruško promatra kao suvremeni žanr koji je naslijedio romansu, kao formu koja ni na koji način ne polaže ekskluzivno pravo na ontološki, znakoviti odmak od stvarnosti ili na neku skrivenu epistemu nerazabirljivu iz drugačije književne prakse. Fantastično se ovdje promatra kao nadžanrovska kategorija, kao svojstvo pripovjednog teksta prisutno u cjelokupnoj književnoj tradiciji, kao – ovisno već o teorijskim postulatima i interesnoj sferi citiranih teoretičara – svojevoljni otklon od dominantne norme uspostavljene od realističkog romana naovamo.
Suočeni sa sve agresivnijim retoričkim praksama globalne komunikacije i općom degradacijom humanističkog naslijeđa, knjige poput ove vraćaju nas okrilju analitičkog, ideologijom nezamagljenog, uma, vraćaju nas izgubljenoj umjetnosti kritičke metode kao vodiču kroz kakofoniju zapjenjenih glasova.
O fantastici i fantastičnom
Razlažući pitanja fantastičkog diskurza, Peruško pokazuje višeznačnost i širinu pojma fantastične književnost, kao i pojmova koji joj stoje u opoziciji i naspram kojih se obično određuje (pojmova poput stvarnosti, povijesti, znanosti, bajke, čudesnog, paranormalnog, ezoterijskog i sl.). Prolazeći kroz historijske mijene pojma unutar okvira formalističkog, strukturalističkog i poststrukturalističkog mišljenja o književnosti, Peruško rijetko zalazi u područja izvan metakomentara i analitičkih raščlambi raznovrsnog govora o fantastičnoj kjiževnost pa će čitatelj fenomenološka, sociološka, ideološka i neka druga čitanja zasnovana na korpusu fantastičnih tekstova morati potražiti drugdje. „U labirintu teorija“ u tom se smislu može razumjeti kao svojevrsni alat za suočavanje s iskustvom fantastike pri čemu na čitatelju ostaje kojemu će se od ponuđenih nastavaka prikloniti.
I dok se rasprava o okvirima, definicijama, uvjetima i paradoksima žanra čini...pa...akademskom, suvremene rasprave o prirodi i statusu fantastične književnosti odavno su prešle okvire akademske skolastike otkrivši nam još jedno područje borbe za ideološku dominaciju, kontrolu jezika i normativnu reprezentaciju svijeta i njegovih autoprojekcija. Slabo je to vidljivo u okvirima lokalne fantastične književnosti koja već godinama uspješno izbjegava bilo kakvu pomisao na polemiku ili kritički otklon prema Drugome (riječ je o jednoj od inkluzivnijih književnih zajednica, ponekad i na vlastitu štetu), ali je manifestno na globalnoj razini gdje se svake sezone ova ili ona skupina nađe uvrijeđena jer se fantastika uporno odbija podčiniti normativnim zahtjevima. Bilo da je riječ o eksponiranijim raspravama vezanima uz nagradu Hugo, ili reakcijama na percipiranu invaziju političke korektnosti unutar imaginarija omiljenih globalnih franšiza poput „Zvjezdanih ratova“, očito je kako fantastički diskurzi nisu izgubili afektivnu snagu, a tamo gdje ne vlada indiferentnost, gdje još postoji popularni, masovni moment, javljaju se i policijski glasovi smatrajući to, s pravom, relevantnim mjestom političke borbe. U dijalektičkom sukobu regresivnih i progresivnih ideologija, poziva na tradiciju i otklona od iste, u raspravi koja pokazuje kako fantastično već dugo nije rubna kategorija misli već jedno od paradigmatskih simptoma ljudskoga stanja, knjiga Tatjane Peruško pomaže pri bistrenju pojmova, odvlačeći misao od afektivnog, politiziranog diskurza prema nešto smirenijem stanju analitičke distance iz kojeg se cjelina stvari može temeljitije sagledati.
U tom indirektnom pozivu na nova i pažljiva čitanja fantastike, kako teorije tako i prakse, u pažljivoj navigaciji kroz misaone labirinte teorijskog naslijeđa 20. stoljeća i jasnoj analizi epistemoloških problema na relaciji tekst/slika-stvarnost, nalazimo i onu „korisnu“ dimenziju teksta, mjesto gdje knjiga prestaje biti bilješka u popisu literature neke druge karike književnoteorijskog lanca. Suočeni sa sve agresivnijim retoričkim praksama globalne komunikacije i općom degradacijom humanističkog naslijeđa, knjige poput ove vraćaju nas okrilju analitičkog, ideologijom nezamagljenog, uma, vraćaju nas izgubljenoj umjetnosti kritičke metode kao vodiču kroz kakofoniju zapjenjenih glasova. I dok zbog specifičnih lokalnih uvjeta proizvodnje ovakvih tekstova možemo samo žaliti što „U labirintu teorija“ ne prodire dublje u specifične teme, metode i preokupacije nacionalne fantastične književnosti, ostaje nam radovati se što je ovom knjigom narušena hegemonija suvinovskog čitanja fantastike. Marksistička kritika suvinovskog tipa teško može izgladiti dugogodišnje književne antagonizme, dok knjiga Tatjane Peruško otvara mogućnost nekog smislenijeg, možda i konstruktivnijeg dijaloga. Budućnost će pokazati hoće li iz njenog okrilja nastati relevantnija revalorizacija hrvatskog fantastičnog pisma, bilo na relaciji fantastika-književnost srednje struje ili fantastika-znanstvena fantastika.
„U labirintu teorija“, zajedno s popratnom knjigom ključnih tekstova o fantastici („O fantastici i fantastičnom: Izbor teorijskih rasprava o fantastičnoj književnosti“, Hrvatska sveučilišna naklada 2017.) najvažniji je prinos domaćoj žanrovskoj teoriji u protekloj godini. Mnogima to neće značiti ama baš ništa, uvijek je tako s knjigama poput ove, ali će dio populacije doći na svoje. Malo nas je, al' nas ima.