Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Helena Sablić Tomić • 22.08.2011.

Tea Tulić : Kosa posvuda

U povodu obilježavanja rođendana Marije Jurić Zagorke održan je festival naslovljen "Kratka priča je ženskog roda". Ta rodna odrednica književnoga žanra prepoznaje se u prvoj zbirci priča Teje Tulić "Kosa posvuda", koja kroz prizmu triju ženskih likova, bake, majke i kćeri, jednostavno i lako progovara o njihovu međusobnom odnosu i njihovim osobnim egzistencijalnim iskustvima.

Na razini cijele zbirke ovih stotinjak narativnim ritmom ujednačenih jednokartičnih priča povezano je nadtemom bolesti koja meandrira kroz površinu govora o svakodnevnim banalnostima i privatnim sentimentima. Opisana stvarnost konstruirana je isključivo kao narativni izazov.

Autorica preplitanjem triju ženskih perspektiva, sažeto, fokusirano, informacijski kondenzirano i stilski pročišćeno prati tipove osobnih obračuna s demonom dolazeće smrti.

Posebice je dojmljiv niz priča (Smrt na povjetarcu; Gospođa s rakom; Kosa u sifonu; Vidljivi) u kojima se prikazuje majčina bitka s kosom koja otpada uz duhovito infantilne komentare njezine kćeri koja je bodri. Čini ona to na mahove sasvim zaigrano, na mahove blago ironično, na tren bolno.

Na prvi pogled govor o nevažnim stvarima (novine, sladoled, odijelo, ljetne misli, čokolino, hrčak) funkcionira kao rubni glasnik teške bolesti i zebnje, kao obrambeni mehanizam pred svijesti o gubitku bližnjega. Mukli ton u tom jezgrovitom kaleidoskopu emocija, susreta i slavlja navješćuje neizbježnost smrti majke noseći u sebi žal za propuštenim.

Odrastanje djeteta suočenog s majčinom bolesti pretapa se s njezinom odgovornošću za budući život bake naglašavajući metamorfoze kroz koju prolazi pripovjedačica koja preoblačeći se u različite uloge koje joj nameću izvanjske okolnosti sazrijeva doslovno pred očima čitatelja.

Zadržava ona pri tome javnom svlačenju samo onu naivnu, čistu, posve slobodnu dječju emociju. Postupak zgušnjavanja samorazumijevanja i samotumačenja najuočljivija je posljedica račvanja ženskih glasova koje se kreće krhkom amplitudom napetosti između pisanja i življenja.

Ono postupno prelazi u dvostruko traganje dok tekst postaje prostor koji se pojavljuje kao nadomjestak prostora privatnosti u koji pogled Teje Tulić pričama zaviruje.

Krećući se između stvarnosti i mašte, propituju se uz sam rub priča i načini predstavljanja intimnoga u tekstu, ali i prezentacija vlastite slike u obiteljskim odnosima (Bioenergija; Trbuh; Duhovi; Lutke).

Svaka priča iz zbirke funkcionira kao mikrocjelina koja nudi dojmljiv zapis o jednom trenutku međusobnog odnosa triju generacijski udaljenih žena. U svakoj od njih autorica razvija jednu situaciju, opisuje jedan prizor, prikazuje jedan osjet unutar obiteljske zajednice koja pokušava nadvladati miris bolesničke postelje.

U pričama se Tea Tulić govorom infantilne pripovjedačice spušta unutar teksta, u njegovu dubinu, stvarajući na taj način neku novu ženski prozračnu kožu koja postaje nepropusnom opnom izvanjskim lošim vibracijama.  


Tea Tulić:
"Kosa posvuda"

Algoritam, 2011.

( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –