Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Mirko Božić • 01.02.2021.

Thanos Gogos : Glasgow

Thanos Gogos: Glasgow

Glasgow Gogos Thanos

Istinski kvalitetne poezija i proza upućene su jedna na drugu, uče jedna od druge: poezija o arhitekturi velikih cjelina, a proza o vladanju drukčijim semantičkim, emotivnim prostorom. “Maksimum jata” Tee Tulić izvrstan je primjer ove prakse, a postoje i drugi oblici teksta kakvi se mogu harmonično uklopiti u te žanrovske međuprostore, npr. intimistički dijalozi, ili barem poruke upućene nekom apstraktnom primatelju, koje ne odustaju od svog ispovjednog tona ali pritom mu daju iznenadnu lirsku notu metafizičkog. Uostalom, književnost je već poprilično nadišla kategorizacije koje autore smještaju u “ladice” iako se tome i dalje teško oduprijeti, ako ni zbog čega drugog, onda lakše orijentacije. No, ako se usudimo barem na kratko prepustiti nečemu na što nismo nužno navikli, otkrit ćemo nove i bogate svjetove koji se kriju među koricama ovakvih knjiga. To nas, kroz gustu metaforičku teksturu na kraju opet vraća poeziji kao raskrsnici prema kojoj se kreću sve ostale forme, čak i filozofija, u trenutku kada ponestane odgovora na koje može dati pitanje. I toga je s vremenom sve više, jer sloboda poezije u prozi sjajan je lakmus papir dometa imaginarija pojedinog autora. 

"Glasgow", zbirka pjesama grčkog pjesnika Thanosa Gogosa (Larisa, 1985.) je također na tom tragu, s obzirom na neobičnost ove nevelike zbirka koja zaokuplja pažnju čitatelja svojom epistolarnom formom koja se u više navrata pojavljuje, dajući knjizi karakter pisma izlomljenog na svoje sastavne dijelove, što u kompaktno proznom, što stihovnom obliku. Riječ je o svojevrsnoj “konverzaciji” glasova, obojenom specifičnom emocijom koja i inače obilježava ljubavi na daljinu, potraga za onim konačnim, sretnim odredištem na kojem sve daljine nestaju i stiže sretan kraj. Svijet o kojem govori Gogos doista je globalno selo u pravom smislu te riječi: njegovi junaci pričaju i pišu iz različitih gradova i zemalja, povezani suvremenom komunikacijskom tehnologijom. Pa ipak, ima prizvuk pred-digitalne ere u sentimentu koji prenosi. Tekst se zadržava na prenošenju atmosfere što ga spašava od faktografske forme karakterističnije za izdanja Lonely Planeta, prije je to putovanje duhom. Kao da kaže, svaki grad ima onoliko lica koliko je očiju koji ih gledaju:

Unatoč sivilu škotskog krajolika, neobično su prisutni spokoj i magloviti mir. Bilo bi opravdano da me pitaš što je magloviti mir, pa bi bio red da da ti odgovorim. Atmosfera je jednako zatvorena kao i ljudi, od samog početka imala sam dojam da je sve krhko. Spomenuta mirnoća skoro pa skriva zategnutu atmosferu koja se nalazi daleko ispod površine i koja je spremna bilo kad eksplodirati i odnijeti sa sobom bilo što.

Ovo je prva Gogosova knjiga objavljena u Hrvatskoj. Prevoditeljica Mina Radulović uspjela je prenijeti i komornost i kompleksnost koja prati zbirku, s obzirom na fusnote i prateću kulturološku pozadinu teksta. Gogosova Europa je priča, željeznica sa mnogim stanicama gdje svaka nosi nova lica i narative. Priča u kojoj se isprepliću granice poetika umjesto političkih, a zamutile su se čak i literarno-žanrovske. Nije se tome čuditi, živimo u vremenu fluidnosti identiteta i propitivanja kategorija koje su do jučer bile fiksirane, dogmatske. Stoga je današnji pristup otvorenih granica, kako političkih tako i umjetničkih, istovremeno veliko olakšanje i svojevrsni gubitak tla pod nogama, jer ostalo je malo tradicionalnih modela i pristupa koji nisu dovedeni u pitanje ili kritički dekonstruirani. Time je uzbudljivije upustiti se u pustolovinu kakvu proživljavaju pripovjedači u "Glasgowu", lirski portret Europe kakva je možda trebala postati, ali se to još uvijek nije dogodilo i sve je manje vjerovatno da hoće. Autora, naravno, to ne spriječava da krene u potragu za njom, u nadi da će je pronaći.

U ovoj zbirci mnogo je pitanja, ona ne pretendira na konačnost odgovora već otvara mogući put ka njemu, iako je to u konačnici odgovornost samog čitatelja: autor tek nudi bravu za ključ koji tek treba pronaći i koji je kod Gogosa raspršen preko niza glasova, koji su kao u teatru apsurda imenovani generički, brojevima. Kao da bi to mogao biti bilo tko od nas, naći se na ovakvom putovanju i u razgovoru koji je tek djelomično dijalog, no njegova smislenost time ni malo ne gubi na svrsi. Svrha doduše i nije prava riječ, jer ova knjiga nije uputstvo za uporabu usisavača, nego svjedočanstvo jednog unutarnjeg putovanja koje je koliko između više lica, toliko i više adresa.

Kako i sam autor kaže, to je niz monologa, ponekad više lica iste osobe. Jedino što čini jest da im daje mizanscen u kojem će biti najbolje osvjetljeni. Nije to toliko drukčije ni od svijeta u kojem živimo, jer su naši intimni narativi također monolozi sa povremenim elementima dijaloga. Njegovi pripovjedači imaju potrebu za pripadanjem, no oni su poput izgubljene generacije, koja upravo zato nije sposobna vezati se za neki prostor gdje bi pronašla svoj proverbijalni happy end. Gogosovi likovi mogli bi lako biti studenti na razmjeni u Španjolskoj ili Francuskoj, backpackeri u nekom jadranskom hostelu ili volonteri u zemljama trećeg svijeta. Jednako kao što postoji nešto što se u beskonačnom labirintu EU birokracije naziva „projektnim jezikom“, tako je i "Glasgow" neka vrsta projektne poezije, ako takvo što uopće postoji. Odiseja je to bez utočišta, iskustva koja su gotovo pa sama sebi svrhom, čija je emocija istovremeno i stilski i formalni okvir u svijetu koji je izgubio svaki okvir. U tom i takvom labirintu, poezija je projekt kao i drugi, koja ima svoj budžet, evaluaciju i plan. Srećom, Gogosovi junaci nisu u „balkanskim vlakovima“ samo kako bi negdje daleko partijali, nego i kako bi iskusili nešto što se vjerovatno jedino u vlaku može iskusiti. Nijedno prijevozno sredstvo nema takvu mitološku auru, od Agathe Christie i njenog Orient Expressa pa sve do Nesbitove "Djece željeznice".

Balkanski vlakovi, Gospođice, jedini su koji nas 
Podsjećaju na one s kojima smo odrasli.
U starim, prljavim, jadnim kupeima,
Dijelili smo prekrasne male priče.
Naravno, zaostaju po pitanju brzine
Ali sam siguran da ovo ne mijenja ni Vas,
ni mene.

Ljudi koje pritom otkrivamo posve su novi, individualni narativi, poput predmeta kod Georgesa Pereca. Svaki sa sobom donosi nešto što je pripovjedač jedino u takvom kupeu mogao otkriti, zahvaljujući neimenovanoj Gospođici kojoj se obraća kao cilju ili sredstvu svojih filozofskih opservacija koje se neprestano spotiču o slikovite prizore u kojima je supstancija teksta. Možda je riječ o tom “jastvu” na koje se referira, kojem se ne može oduprijeti jer upravlja njegovim osjetilima, stvarajući opnu između onoga što želi reći, i onoga što na kraju iščitavamo. Tako da smo na kraju ipak prepušteni Glasovima da nas spase od semantičkog Minotaura iz labirinta u "Glasgowu", gdje vlakovi, avioni i autobusi igraju ulogu Arijadnine niti koja čitatelja spašava “resetiranjem”, o kojem govori i autorov Četvrti glas. Kratke lirsko-putopisne “skice” podjeljene na dva dijela, gdje u nekoliko poteza vidimo “kondenzirane” veće narative kao što je "Berlin" Aleša Štegera.

Možda je Gospođica neka uzvišena Majka Europa, kulturološka krava čijim se mlijekom hrane prosvjetljena mladež koja svoj džeparac troši na Eurostar (vlak koji Veliku Britaniju sa Francuskom povezuje putem La Manchea) ili Erasmusovim programima, koja se do te mjere oslobodila diskriminacije da je sama izgubila čak i vlastiti identitet. To je svijet u kojem žive Gogosovi likovi, gdje je put cilj i upravo zato putu nema kraja i jedino što se mijenja je šifra za WiFi. On si povremeno dopušta britke zaključke koje uistinu razumiju čitatelji koji su doživjeli takvo iskustvo: “(ako itko vjeruje da je Baltičko more crno, /crna je glupost od koje taj boluje)”. To njegovom svjedočanstvu (jer svaka je poezija prije svega svjedočanstvo) daje dodatnu snagu, a toga u autentičnom lirskom glasu nikad ne može biti previše.

Gogosova zbirka stigla je u pravom trenutku, kada zbog Brexita i vezanih pojava sve manje vjerujemo u ideju povezanosti i povjerenja, a svijet je podijeljen kao nikada prije. On nam otvara prozor u neku bolju stvarnost čiji problemi, ako ništa drugo, nisu toliko opasni, i gdje smo i dalje u stanju putovati sa neznancima bez da strahujemo od neugodnog iznenađenja. To nam sam neskriveno kaže, pun nade i optimizma:

Ovdje ima mjesta za sve osmijehe
Kad bih bar imao ženu i psa i djecu
Da zauvijek mogu ostati u pristojnom, sretnom gradu

Začuđujuće, na kraju se vraća na sami početak svoje priče, sa spoznajom da je sve ono što je tražio u svojim lutanja cijelo vrijeme bilo pred očima, no trebalo je proći kroz to iskustvo kako bi to shvatio. Tako da ima nade, jer je u nama, poput sunčanih naočala koje su nam cijelo vrijeme na nosu dok ih uporno tražimo. 

Thanos Gogos

Glasgow

  • Prijevod: Mina Radulović
  • Sandorf 12/2020.
  • 52 str., meki uvez
  • ISBN 9789533513164
  • Cijena 75.00 kn

Glasgow je Grand Tour istinske ljubavi za poeziju i filozofiju slobode, a Thanos Gogos kartograf pjesništva koji mapira novu kartu Europe – onu bez granica, kojom umjesto prometnica kolaju vene simbolike i arterije metafore. U njegovoj igri europski su gradovi klijetke i pretklijetke velikog i tužnog srca okovanog svijeta. 

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –