Tijana Vukić : Ne spavam gola

Održava se
01.01.1901.

Dvor, ako je carski, tada je on dvorac, palača, grad, kula, zamak ili burg. No, imenica dvor odnosi se i na svitu, točnije dvorsku svitu, na one koji, uglavnom opslužujući ga, na dvoru žive oko vladara. Vladara dvor(c)a i dvorana. No, lišen feudalnih asocijacija, dvor je i dvorište, okućnica, ono što obiteljsko ili osobno ja dijeli od vanjskoga svijeta.

Kao i most, dvor je mjesto sastajanja i rastajanja; povezivanja i od-vezivanja, prostor otvorenosti približavanja i komunikacije s drugim(a), kao i ograda i granica intimnosti, odvajanja od svijeta i zaključavanja u sebe. Kao civilizacijska i (ukoliko smo lako-vjernici u progres) suvremenija inačica dvorca, dvor koji čuva naše ja od u dvor nepozvanih drugih, prostor je koji nas osigurava. Daje nam osjećaj sigurnosti. Kao uostalom i kuća, on je simbol zaštite.

No, baš kao što je to bio slučaj s nekadašnjim dvorcem, zatvorenost i izoliranost dvora/okućnice, uz pretpostavljenu sigurnost, oko ovoga gradi imaginarij poželjnosti. U tradiciji simbola dvor(ac) predstavlja simbol nezemaljske duhovnosti. Svojom utvrđenošću, mjestom na proplanku kojega u pravilu okružuje šuma (u bajkama začarana), signalizira da unutar njegovih zidina stanuju tajne i skrivena moć. Iako je čuvar duha, u dvorcu stanuju za tjelesnost pripravne ljepotice koje očekuju jednako tako u prikrajku tinjajuće kraljeviće da ih, nakon što ih iz dvorca iščupaju, na bijelim konjima, odvedu u nestalnost svijeta.

I tu, u tom spoju u dvoru "zatočene" nevinosti bez zaštite i propošne o konjsko bedro oslonjene i viteštvom isprane seksualnosti, dvorac (kao i današnji dvor) predstavlja prostor uzajamne želje. A taj je prostor, u slučaju dvorca i dvora, istovremeno zatvoren i porozan. Njegov je zabran načet u njegovoj propusnosti. U toj se propusnosti tijelo i duh preklapaju. Uzajamnom praksom ulaženja i izlaženja iz tijela prostora i prostora tijela u tijela prostora i prostore tijela, subjekti komuniciraju. Odričući se pravila igre koja nameće isključivost naredbe ili-ili, dinamika njihove komunikacije sugerira ritam uzajamne nadopune.

S ovim »predznanjem« o tjelesnosti dvora i dvorima tjelesnosti, ne čudi da konfesionalna lirika Tijane Vukić, nakon što se ogoli u tekstu dvaju neujednačenih ciklusa ("Ukorijenjena u tebi" i "Ne spavam gola") disciplinira i "povlači" u naoko sigurne prostore spoznaje da "Svako lice skriva svoj dvor". Isprva prepoznata masi u koju ih guraju obveze svakodnevice: u redovima u banci, u liječničkim ordinacijama, privremeno izobličena u njih utisnutim mobitelima... lica se, svako od njih za sebe i sva protiv bezličnosti svijeta, zatvaraju u pripadajući im dvor.

"Svako lice ima svoj dvor" piše Tijana Vukić i konstatira da "samo onda kad ga može s nekim podijeliti / sretno razvlači usne". Ta točka koja potvrđuje prethodna razmišljanja o značenju simbola i simbolici značenja, na isto mjesto skuplja i dvor i dvorane dvora, i gospodare sebe i vlastite sluge, i ograde od svijeta i mostove s njim. O tome da je spoznaja o sebi jedino moguća kao spoznaja o drugome svjedoči i jasno izrečena lirska tvrdnja: "dok teže za onim izvan (lica) / ono unutra se množi / već će izići kao tuđa priča // već će izići kao tuđa priča / i cvijet i ruka i pogled / spokojnije je gledati u drugo lice".

Dalje autorica govori da je tomu tako jer spokojnost pogleda u drugo lice omogućava prvom da nestane i da se pojavi s drugom grimasom. Tada se, iz-obličeno ili dopunjeno drugim, lice ponovo upoznaje sa sobom i "smišlja kako da skrije svoj dvor". No, namjera zatvaranja dvora ne žudi za odvajanjem od svijeta. Ona baš inzistira na pograničju lica, staništa, nas i svijeta koji nas okružuje, na jednom propusnom, samo našem, zavičaju nove tjelesnosti. Njegova zavičajnost je oduhovljena imaginarijem zaštite koji blago poručuje svijetu da su odvajanje od njega, izolacija i samovanje egzistencijani gradbeni materijal prošlosti.

Nemogućnost osame je činjenica vremena koja vrijedi za sve stanovnike 21. stoljeća. A ovdje otisnute pjesme govore nam o tome da se globalnost zavičaja ne može i ne treba izbjegavati: nju samo treba humanizirati. Kako? Pjesnikinja nije tu da nam podari formulu za to: ona samo skicira koordinate labirinta kojim se istovremeno, dolazeći k sebi može biti i izvan sebe i kojim se, bez ozbiljnih posljedica za duhovnost, može jednako tako istovremeno, ulaziti i izlaziti iz dvora. I iz njegova lica.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )