Tijana Vukić Stjelja : Ima me

Kako prolazi vrijeme i s njime, kroz njega, naša tijela (pa sve tako u nevrijeme) pitamo se ponovljeno puta o tome gdje smo, da li nas i kako nas ima. U uznapredovalim slučajevima samopropitivanja, hrabriji se zapitaju i koliko nas ima. Na tragu slične topografije intelektualnog inkvizitorija nižu se najnovije pjesme Tijane Vukić Stjelja.

Sedam ciklusa unutar korica knjige »Ima me«, istražuju problematiku originala, kopije, varijabli dupliciranja sebe i naših odraza u zrcalu, sve do poništenja ogledala. Ovaj put ne na način starmale Alise; ne kroz zrcalo pa s onu stranu, nego više onako: zrcalo, iš ća! Metamorfoza lirskoga subjekta za kojega se samo uvjetno može reći da je subjekt, jer je njegovo ozračje već debelo postsubjektivističko, prolazi intimističko poluprozno lirski put od provizornog samopozicioniranja, preko umnažanja i replikacije, do poništenja ogledala i logično-posljedičnog iskliznuća u muški rod.

Knjigu otvara niz kadrova od kojih pjesnikinja neke slovno snima samo jednom, a neke čak i triplicira. Kod triplikata, od kojih je jedan kadar peti, čini se da razlamanje prikazivačko-narativne sekvence u kadrove nije niti potrebno, jer tretman (ne)prekinute cjeline sugerira jedan halapljivi švenk nutrinom autobusa koji barata općim mjestima svakog razumnog individualnog putovanja. Putnik koji prelazi poznatu studentsku destinaciju PU-ZG-PU bira najbezbolnije od sjedala, traži prostor samoizolacije, inzistira na fragmentima puta koji su u stanju upitno konvivijalnu atmosferu busa učiniti podnošljivom.

Osim zagradama razlomljenih švenkova, neki kadrovi čitaju se doslovnije. Zaista mijenjajući rakurs, mobilni okvir putovanja dijele na prostore objektivnog i subjektivnog iskustva.

Primjer prijelaznog perioda teksta čitamo u šestome kadru u kojemu se najprije ono objektivno subjektivizira (...raskopčavam hlače / jer ručala sam odrazak s graškom, što mi je / napuhalo trbuh. prebacujem majicu preko / pupka da se ne vidi kako sam otkoščala raspor. / bilo bi mi neugodno da tko TO vidi, jer TO je / ipak nekako intimno, zar ne?«, da bi, u njegovu ponavljanju, (p)ostalo samo osobno, »prva stvar koju sam jučer učinila : uplašila / trudnicu, druga stvar koju sam jutros učinila: / sanjala da je još 28 km do Pule, treća stvar: na / uobičajenom putu Zg-Pu sanjala sam prve dvije.«

Jasnu podjelu na objektivno i subjektivno nalazimo u jedanaestome kadru čiji prvi put hladno riše krajolik, dok drugi žali nad zgaženim Ježurkom Ježićem, negdje na autocesti.

U ciklusu »Oči su molile«, »ja« se izborilo za poziciju s koje se njezin glas jamačno čuje. Ta se borba za poziciju »ja« isprva odvija u fragmentima čija »narativna logika« predmnijeva posljednja dva dulja narativna segmenta u kojima se to, jasno pozicionirano »ja« utilizira. Ono počinje pričati priču. No, nedugo zatim, dobiva društvo: najprije malih londonskih blizanaca Jenny i Joe prema kojima se odnosi s majčinskom sućuti, a onda klonova za koje nema razumijevanja.
 
»Ja« klonove ne voli, jer su ponovljeno isti. Iz što imaginarnog, a što stvarnog Londona, »Ja« se seli u Dublin, odakle, dotaknuvši crnu cipelu Oscara Wildea, odlazi u kao Kansas koji je, dok je drugima Kansas, njoj baš Oz, ili obrnuto... ionako nije važno, jer trajna izmještenost ja pokazuje da topografija nije važna. Za »Ja« važno je da jest, a ne gdje ono je. Jedino iskonsko mjesto ja je ne-mjesto na kojeg lirski glas upućuje pjesnički imperativ: Utopi ja!

I tako, nakon što je odlučilo progovoriti i to učinilo u još jednom »Pogledu«, napisavši »(sljedeći put) kad me uhvati strah stat ću pred/ogledalo i gledati se dok se ono ne pomakne.« ja-koje-je-dotad-bila-ona, pretvorilo se u ja-koje-je-on i koje, iz »utrobe kipućih voda« čitatelju ponavlja: me ga je! Kadrovi koje je dosad snimala ona, na tren su uzmakli, ostaviviši kameru, ona se preselila pred objektiv kojega sada, pred očima drži on.
 
A što se Tijane tiče, ima je, stvarno je ima i neka je takva kakva je, jer ovakve se knjige, u zadnje vrijeme, rijetko čitaju.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )