Tomaž Šalamun : More
Iako su me obrazovaniji, a i pametniji od mene, a sve u nastojanju da usavrše formu mišljenja, učili da tekst nikada ne smijem započeti citatom, u slučaju Tomaža Šalamuna, iskrivit ću uvaženo pravilo: "Ladini, / marani. Sefardi, svi mi imamo više tupog / i gustog sjećanja nego Aškenazi. // O bože, kad će nastupiti dan kad ću / moći tako oblikovati svijet svojom/slovenskovšću. Igrati gustu, snažnu igru. ".
U Šalamunovoj autorskoj poetici uopće, a kako se dade čitati u rukopisu "More" posebno, pitanje «tko sam» ne razlikuje se od pitanja "kada sam", a kada sam, ne razlikuje se od pitanja "gdje sam" (kada sam već kakav sam i tko sam tu i sada). U njegovoj ovdje prikazanoj slici svijeta prostor i vrijeme zaista jesu (i to posebne) apriorne forme bivanja. I ne samo to. Prostor su i vrijeme tu trojednaki: okvir su i sadržaj, te temeljni oblik "ja".
Osoba kojoj nije strana činjenica bačenosti u svijet i svjetove (pogotovo ona koja na svojoj raseljenosti nastoji) svijetom može putovati na dva temeljna načina: kao oblikovatelj svijeta koji iskustvo svijeta nastoji prilagoditi vlastitim potrebama (što bi bilo kolonijalno) i kao znatiželjnik otvorenih očiju koji od svijeta uči elemente vlastita života; koji od drugog posuđuje načine komuniciranja sa svijetom.
I ne samo to. Rukopis pred nama dokument je kozmopolitizma. Namjerno nesustavan. Razbacan automatizmima. Koketirajući s motivskim nizom struje svijesti, autor nam zapravo posreduje jednostavan niz koncentičnih krugova brige za drugoga. Još od Stoika, pa sve do Kwame Anthony Appiaha, kozmopolitizam se dade predočiti u slici koju oko sebe stvori kamenčić bačen u vodu. Onaj koji oko sebe istovremeno otvara i zatvara koncentične krugove. Pa ima krugova koji se rasplinu odmah. Već na prvotnoj udaljenosti od kamena. Pa ima onih od središta udaljenijih. Koji se, poput Rilkeovih, šire. Pa u naoko omeđenim, gradiranim prostorima, zapravo otvaraju mjesta razumijevanja, sućuti i brige: najprije za sebe i obitelj, za prijatelje, za grad, za zemlju pripadanja, za kontnient, za svijet...
Znalac, Tomaž, zna da se prosvjećeni kozmoplolitizam koji djeluje unutar okvira održivog razvoja razuma danas, nažalost, ne da odijeliti od trajno bolnog iskustva kolonijalizma: "Kad / kocka juri ravnom neoznačenom plohom, juri/zadnji put. Duguljasti trokut sam se zacrta. Zatim / ispadne okrugli žeton. On već / blokira. No ujedno i smiruje. Nadam se, iskreno / se nadam da će Indijancima napuniti glavu roza/plastikom. Jedino takvi bi opet mogli istezati / svoje jezike, najprije po leđima mrava, a zatim / po kosturu sunca. Kost izvisi kao spomenik."
Koliko, recimo, samo ova, naizgled ravnodušna konstatacija, ukazuje na samu srž američkog "easy way out"; misaono-političko-marketniškoga sklopa koji, dok vi ovo čitate, svijet učinkovito uvjerava da su Amerikanci zreli, odgovorni, savjesni, napredni i dobri ljudi. Pa izabrali su Obamu. Ali, pazite malo. Nisu li to oni isti Amerikanci koju su dvaput zaredom birali W. Busha!? Dok oni koji su preživjeli genocid koji je utkan u samu građevinu američke demokracije bacaju kocke po kockarnicama, alias Indijanci, njihovi dušebrižnici razmišljaju kako ih efektivno preparirati. I, prema potrebi, vratiti u život. I držati ih živima onoliko koliko njihovom trenutku trebaju.
Jer, "Živi, dok su živi / ne gase se", a "Mrtvi nas oblače, / Da ne, bili bismo goli." Budući da je komunikacija kojom od mrtvih posuđujemo materijal za upisivanje vrijednosnica identiteta, po prirodi stvari, jednosmjerna, ponašamo se kao da im ne dugujemo ništa. Štoviše, kao da je jedina njihova uloga u sada već za njih bivšem svijetu bila (i ostala) ta da omoguće nas.
"More" je mreža čiji gradbeni materijal ruši hijerarjije između službene povijesti i kontrahistorije. Uz službeno pamćenje kolektiva supostoji protupamćenje. Epizodama iz vremena koje je činjenica da su njihovi aktanti u bivše vrijeme službeno ubilježena lica kao što su to Tito, Hruščov, Camus, Artaud, Krist, Abel, Atlas... učinila povijesnim vertikalama, Šalamun su-postavlja Lada, Bracu, Metku, Aleša... još-ne-upoviješćene ljude, čiju memoriju u vremenu i sam dijeli. Inzistirajući na genealogiji, umjesto na oficijelnoj povijesti, Šalamun na neki (opravdan) način opravdava i lutajući motiv Friedricha Nietzashea, lika iz njegove knjige.
Što se tu i sada, kao posljedice ondje i svuda, u vremenu i prostoru tiče, zanimljiva je i atmosfera ove knjige: ozračje tjeskobe i nasilja. Topografija kozmopolitizma i u ovoj dimenziji precizno ocrtava Šalamunovu poetiku: ono što bi u svakom civilizacijskom kontekstu trebalo biti neizrecivo, u njegovim je pjesmama namjerno neizrečeno. Tek ovlaš spomenuto, nasilje upozorava u nadi da će se apel čuti.
A kada se čuje, da se zlo neće ponoviti: "Ti si tikva, snijeg u jabuci, / zvončić koji se prevario jer si došla po / susjeda, NKVD. Želiš li da ga upozorim/metlom? Želiš li da ga oborim / na pločnik?". Ili: "Dlake kad počnu padati / s golih tijela žena kod Rubensa... I / Milosz, njegove rečenice koje je izgovorio / s Kocbekom? Ne čujem dobro. Tko je bademu / napravio boju". Ili da će se, ako već inzistira na ponavljanju, zlo opetovati u ljudskijem obliku. I tako sve do kraja. Dok se ne popravimo.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )