Tomica Bajsić : Pobuna obješenih
Govore da ćeš ono što i kako činiš na sam dan Nove godine ponavljati svih tristo šezdeset i pet dana. Kako dosadno, mislio sam i, ne bih li preduhitrio dosadu repeticije, gotovo sam uvijek izbjegavao bilo kakvu radnju na taj dan. Sve do ovog prvog u siječnju kada sam, u ruke uzeo knjigu Tomice Bajsića, "Pobuna obješenih". A uzeo sam je ne bih li pročitao pjesmu dvije, ne bih li se podsjetio na pismo pjesnika kojemu sve predvidljivija kritika unaprijed prišiva poeziji uglavnom izvanjske atribute ratne, stvarnosne, tranzicijske poezije...
A kada sam je, nakon gotovo u njoj prosanjanog prijepodneva, ispustio iz ruke, rekao sam: ako su priče o usudu ponavljanja jednake radnje kroz cijelu godinu koje se pripisuju originalnom sječanjskom činu točne, tada će ova godina biti sjajna! Što to toliko sjajno i kako to sjajnim radi Bajsić? U pokušaju da na to odgovorimo, prostor individualne poetike ove knjige podijelit ćemo u dva metodička podpitanja. Prvo je, gdje i kada pjesnik piše, a drugo je kako to čini.
Svjestan prividne ishitrenosti ove gotovo dosjetke, ali i svjestan činjenice da čitatelj, ako to želi, njezinu potvrdu može naći u katalozima suvremene književne produkcije, prvo ću pitanje postaviti u već fragmentarno ispisan procijep kojega su u nas ostavile dvije knjige: "Diktator" i "Anarhokor". Njihov je autor, naš portir moderne i ključar postmoderne, avangardist euroazijskih asfalta, Josip Sever.
Slijedivši osobni senzibilitet pjesnika koji, ako je dobar, uvijek k nama dolazi niotkuda, Bajsić je, barem se tako čini, ovdje napisanu pobunu, što se njezine poetske ideologije tiče, počeo podizati baš s te kote između diktature i anarhije; iz polazne točke submisivnog diktatora slova u vremenu u kojemu i sama anarhija zvuči nekako pregaženo sentimentalno. Da je toga itekako svjestan, Bajsić ilustrira u gotovo svim pjesmama ciklusa "Čudak za bankomatom", "Slonovi marširaju" i "Pogled kroz zjenicu pčele".
To su poglavlja koja ukazuju na to gdje i kada je ova knjiga nastala. A nastala je u vremenu kojega i kakvoga smo valjda i zaslužili. Jer, u njemu: "Diktatori defiliraju / poput figurica u mehaničkom cirkusu. / Taj vrtuljak ne pokreće električna / ili neka druga umjetna energija / pokreće ga naša volja, ili / nedostatak volje." Diktatori, nastavlja rezignirani glas anarhokora iz pjesme: "Budu svrgnuti / od zamora materijala / ili od sebi sličnih / budu pojedeni, / ubiju se / ili žive mirnu starost."
No tu nije njihov kraj, nastavlja glas kojega bespametno nazivaju (samo) tranzicijskim: "...naša ih pohlepa reciklira / utjelovljeni su promašenim nadama / naših mladosti." Nastala je ona i u vremenima egzistencijalne nepokretnosti u kojemu, zatočeni na balkonima, izvanski svijet primamo na način kućnih mačaka: njušeći cipele putnika koji zalutaju i u naš dom (10).
U vremenima u kojima "zvijer nije nestala / samo spava / preblizu da bismo je vidjeli" (20). Tu, dakle i sada, Bajsić situira dominantni poetski zamah koji zaživi u zamahu najopširnijih ciklusa "u prozi", "Gašpar noćnik" i "Pismo iz zemlje Inuita". Svojim, do savršenstva izbrušenim stilom i cizeliranim izričajem, Gašpar i Pisma demonstriraju ono "kako" se ovakve pjesme rade. Iako kaže da netko drugi, a ne on, treba objasniti tko je bio taj Gašpar kojega se pripisuje Aloysiusu Bertrandu, trajnoj inspiraciji simbolista i nadrealista, i, iako "priznaje" da ne zna "ni tko ga je napisao", i da ga nije niti čitao...
Bajsić u "pjesmama u prozi" na tragu Bertranda svoj glas upisuje u sam vrh suvremenog nam pjesništva. No, mimikrija autora koji "ne zna" o čemu i o kome piše, koja korespondira s višestruko literariziranom mimikrijom samoga Gašpara, s pitanja "kako" vraća nas na jedno od prethodnih: "gdje?".
Da je, baš kao i pjesnik poput Bajsića, Gašpar svugdje i nigdje, svjedoče i ekstatički ekskursi našeg i samo našeg "rubnika" maestralne erudicije, Alda Paquole. Razmišljajući o Gašparu noćniku, Paquola tvrdi da je on duh koji trajno nastanjuje Vodovodnu ulicu u Rijeci. Zašto? Pa zato jer, ona "ne pripada gradu, ne pripada stanovnicima, ne pripada nikome osim vlastitoj organizacijskoj opstojnosti, posve nezainteresiranoj za trajanje i budućnost."
A baš to su dimenzije prostora lutanja i snoviđenja iz kojih dolaze i u koje odlaze vječnici o kojima je u ovome prikazu bilo riječi: bez obzira na to radi li se o Gašparima, ili o onima koji bez njega pod rukom, ne žele pisati. Tomice, dobrodošao u Rijeku!
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )