Tomislav Čadež : Gospodar Karlovca
Pišući o knjizi "lijecenikatolik.hr" istoga autora (2007) osvrnuo sam se na zabrinjavajući izostanak urednika u interesnoj zajednici hr.org. Ili uvjeren da su mu sve pjesme dobre, ili i sam svjestan da poezija u oskudna vremena ne može puno toga učiniti, pa je svejedno kakva je, ili naprosto pjesnik-čovjek bez distance prema vlastitome radu, ili pak, u nalaženju artikuliranog formata knjige ostavljen sam sebi...
Tomislav Čadež ponovio je nedorečeni, neuređeni, poetski neformatirani autorski projekt. Pred nama je Čadežova druga, mjestimično dobro napisana, knjiga. S tim da je u onoj prvoj bilo daleko više dobrih pjesama. Prošli sam put, u nakani da budem objektivan, zahvatio sadržaj cijele knjige, otvarajući pitanje i problematiku "smrti urednika". Za ovu ću priliku biti urednik-kritičar i izdvojiti sve u ovoj knjizi vrijedne pjesme. S tim da pod "vrijedne" mislim "izuzetno dobre", toliko dobre da se čovjek pita je li ih pisao isti čovjek koji je napisao i sve ovdje drugo?
Pjesama koje kod čitatelja stvaraju užitak ima 4. Slovima, četiri. Redom: "Oda Richardu Dawkinsu", "Oda Stipi Šuvaru", "Podnesak crnoj kraljici" i "Na putu za Perjasicu". U odi koju autor posvećuje autoru "Vražjeg kapelana", "Sebičnoga gena" i još pokoje u nas u zadnje vrijeme prevedene knjige, naprosto je sjajna. Njezin je motivski okvir trijaloški: zamišljeni razgovor "autora" s filozofom, zapravo se odvija u izravnoj dijaloškoj razmjeni "autora" i sina. Komentirajući Dawkisnovo pismo njegovoj desetogodišnjoj djevojčici u kojoj djetetu približava iracionalnost svijeta, Čadež piše: "ali bolno je Richarde, djeci prenijeti ateizam, / ona su bogovi prirode i kako da prihvate vlastitu smrt?"
Dok razgovara sa sinom, pjesnik s čitateljem dijeli rijetko tople i lucidne stihove koji objašnjavaju tajnu besmrtnosti, ali na način zaliječenih katolika. Nakon što je djetetu rekao da će svi umrijeti, uključujući i dijete, pjesnik započinje temu kruženja tvari i energije: znanost preuzima ulogu mita (a možda i otkriva vlastiti sukus analitike mita / mita o moći analitike) a dijete sluša prekrasan izvod prepun ljubavi. Beskonačnost preoblikovanih života Čadež tumači kao niz konačnosti. Govori sinu: "U tebi postoji puno jako malenih loptica a u / svakoj si ti. Ja isto tako imam takve loptice, zovu se DNA i u / svakoj sam ja. Možemo te loptice spremiti. Kad ja budem star, / za trideset godina, ti uzmi moju lopticu, pokloni je svojoj ženi / i ona će roditi mene. Ja ću biti djed sam sebi..."
Djetetu je to smiješno, a pjesnik nastavlja: "Da, a ti ćeš mi biti i sin i otac. A kad ti ostariš, ja ću biti / odrastao i poklonit ću tvoju lopticu svojoj ženi, a to će biti / tvoja mama ako je sad nagovoriš da nam rodi sestricu i da se / i one kloniraju. Onda će one naizmjence rađati sebe i nas, pa / ćeš ti biti sam sebi djed a ja ću biti tvoj sin a one će sebi biti / bake i kćeri!" Moram priznati da me je ova fuzija Čadež-Dawkins nadahnula da na sasvim novi način razmislim o nesretnoj sudbini tebansko-korintskog princa-pa-kralja Edipa / ocabratasinamuža amen.
Čadežove lucidne, na mahove mahnite pjesme, podsjećaju na Ginsburgov vapaj nad najbriljantnijim umovima njegove generacije uništenih ludilom... ludilom koje pršti kreativnošću i otporom, ludilom koje u biće ulazi izvana. Fabricirano u institucijama i centrima nadzora, ludilo je posljednje utočište poštenja i iskrenosti u suludom svijetu kojim vladaju certificirani kriminalci koji sebe zovu vladama, ministarstvima, internacionalnim i duhovnim zajednicama, udrugama, karitarnim institucijama...
Ta dimenzija iskrenog očajnika apelativno je najsnažniji i divljenja vrijedan segment ove knjige. Ludilo kao azil iskrenosti nije ništa novo. Prljavština sve prozirnije nacionalne politike za koju je sve jasnije da je od birača licencirani reket, konstanta je političkog naboja ove knjige. U njoj samoupravljači "umiru od raka i dreka", vršnjaci na ulicama ubijaju vršnjake, savjesni ustaše ne kolju nepokretne starice... eto, to je Čadežov "vrtlog života".
No, kada se nađemo pred pjesmama u kojima autor izravno tematizira pisanje, kao što je to slučaj u "Tužaljci indijanca slomljena prsta", nađemo se pred ishitrenom ispovjednošću koja bi trebala razotkriti proces pisanja, ali čemu? Ili pak kad autor poželi biti direktno duhovit, onako na razini kavanske dosjetke ("Lijepa naša golfska strujo") nepotrebno se zbližavamo s predvidljvim i dosadnjikavim frustracijama nacijom i religijom. Ima i pjesama poput one u kojoj se mrtav gardist ruga domobranima, tema koje je autoru toliko stvarna i toliko jaka da u potpunosti nadjača pretpostavljenu potrebu izgradnje pjesničkoga registra i s čitateljem komunicira kao krik, kao vapaj čija izravnost, nažalost, izaziva recepcijski protuučinak.
Pjesme je ove trebalo pažljivije probrati, urediti, posložiti, a tek onda objaviti. Ako se to u dogledno vrijeme ne dogodi, pod pretpostavkom da ovako nastavi, postoji opravdana sumnja da bi Tomislav Čadež, nakon desetak objavljenih knjiga, mogao imati materijala za briljantnu zbirku pjesama.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )