Tomislav Brlek : Tvrdi tekst

Tomislav Brlek: Tvrdi tekst

Tvrdo ukoričeno Frakturino izdanje tvrdog teksta naslova „Tvrdi tekst“ autora Tomislava Brleka upravo je tvrda tvrdnja da je svaka tvrdnja o tome da književna djela nešto tvrde puka tlapnja i da tekst biva tim tvrđi što se za njega tvrdi da nešto tvrdi. Već u uvodnom ad aperturam Brlek otkriva polazišnu točku svih daljnjih raspri: oprimjereni tekstovi ne tvrde ništa tj. ništa što je izvan njihova osobitog književnog obuhvata, drugim riječima ne tvrde ništa o onome što je izvanjsko književnom djelu, ništa urbi et orbi.

Knjiga je koncipirana kao zbirka svojevrsnih rasprava o kako se u podnaslovu kaže „uvidima i nevidima moderne hrvatske književnosti“ s naglaskom na tekstovima kojima je učinjena hermeneutička „nepravda“, pa se izvanjskom čitatelju književne historiografije i kritike ti tekstovi mogu učiniti značenjski zaključanima iza sudova obremenjenih istaknutim općim mjestima poetičkih i stilskih formacija s dodatkom sveprisutnih biografskih, kontekstualnih i psihologijskih tumačenja.

Tvrdi tekst Brlek Tomislav

Brlek pandorinu kutiju otvara Jankom Polićem Kamovom, oštro ističući da su zavodljive hermeneutičke konstrukcije temeljene na izvanknjiževnim odrednicama, nerijetko smatrane ključnim u tumačenju njegovih tekstova, u stvari činovi zločina prema tekstu. Ono što predlaže hitna je promjena na metodološkom planu u svrhu izbjegavanja pogrešnih identifikacija tekstova koje su sve tipa zrcalo-psiha projekcije ljudskog lika u tekst (koje je, ističe Brlek, pregledno i podrobno izložila Morana Čale u svojoj knjizi "O duši i tijelu teksta", Disput 2016). Sve u svemu, ono što prati taj prijedlog su uvjetno rečeno dva zahtjeva: prvi, za deesencijalizacijom književnih tekstova, što nije jednostavna proklamacija o nepostojanju esencije u književnom tekstu, već pokušaj isticanja posebne retoričke prirode književnosti koja se sama u sebi iscrpljuje, praktički bez upliva izvanknjiževnih odrednica, nadavajućih samo kao opsjene u zrcalu književnog teksta, i drugi, logikom iz prvoga: pisac nikad nije lik, što je već nekako i opće mjesto u jeziku suvremenih tekstualno (post-) orijentiranih književnih teorija. Dakle, esencija književnosti književnost je sama i sebi je zbog toga jedinoj odgovorna.

Kamov nedisciplinirano piše razbijene tekstualne strukture bez sintetičkog smisla, često nedovršene i prepune nezrelosti svojstvene skandaloznosti i zgražanja što su ujedno i temeljne karakteristike njegove poetike. Kamovljeva poetika stoga je odraz bihevioralnih i mentalističkih karakteristika njegove osobe s čega nije pogrešno uspoređivati Arsena Toplaka iz „Isušene kaljuže“ sa samim Kamovom u svrhu dijagnosticiranja stvarnih Kamovljevih patologija i konačnog objašnjavanja smisla njegova nesklada i psovki. Navedeno su, prema Brleku, osnovni postulati grupe neuspješnih tumača Kamovljeva teksta. Pokazuje kako je prema nekim izvorima čak i općeprihvaćena i uvijek nanovo govorena Kamovljeva boemština dvojbena. Alternativu „nesupješnim tumačenjima“ vidi u pozornom „ispumpavanju“ referencijalnog iz književnog teksta i „upumpavanju“ relacijskog, odnosnog, koje se ostvaruje samo unutar specifične strukture književnog teksta.

Prema tome, Brlek prerezavši pupkovinu Kamova i „Isušene kaljuže“ ubogog Arsena Toplaka ostavlja na milost i nemilost tekstualne, de(kon)strukcijske kritike. Toplak se u okvirima strukture „Isušene kaljuže“ različitim figuracijama i književnim postupcima (mijenjanje dijegetičkih ilitiga pripovjednih razina) jednostavno „utapa“, hoće reći oslobađa od identiteta, dakle isušuje kaljužu psihe, ali ne kao u propedeutičkim vodičima tako da referencijalno Kamov kroz njega progovara o isušenoj kaljuži psihe, nego tako da Toplak sa svim ostalim jednakovrijednim književnim postupcima i figuracijama ispunjava cijeli roman tragovima o procesu (!) isušivanja kaljuže.

Potom Brlek opliće o krležologe. Cijeli projekt imena Krležijana (enciklopedija o Miroslavu Krleži) s ciljem sakupljanja, rekapitulacije i stvaranja uvida u Krležin rad i život ocjenjuje isključivo negativno zbog toga što opetovano krši svaki od ona dva početna zahtjeva. Krležijana i uz nju pripadajući „krležolozi“ prema Brleku su uhvaćeni u stupicu opasnog konteksta koji čine Krležina osebujna pojava (lik) u onodobnoj društvenoj dinamici te mjenjolika političko-ideološka neman. Ono što „krležolozi“ rade to je objašnjavanje fikcije fikcijom, pa bi se stoga za potrebe zdravlja znanosti o književnosti opet trebalo početi pomnije čitati tekstove uz ponavljanje mantri o izbjegavanju shema, generalizacija, a pogotovo neodgovornog korištenja terminologije.

U tom tonu Brlek primjereno demonstrira zablude oko nekolicine Krležinih tekstova, primjerice polemički spis „Dijalektički antibarbarus“ nije ništa doli parezija (sic) tj. diogenski govor istine koje je više izvan nego u ideološkom prostoru, dakle nije izraz nepomičnosti sukoba na književnoj ljevici ili nepremostive razlike između nadrealista Marka Ristića i Miroslava Krleže, već upućuje na književnost, pisanje i svoju strukturu. „Balade Petrice Kerempuha“ nisu, kao što se u dominantno lektirnim i krležološkim interpretacijama prikazuju, izraz povijesne hrvatske patnje i nespojive opozicije građanske laži i seljačke stihije, pri čemu se potonja favorizira baš odabirom kajkavskog narječja, nego romantično ironijska igra kajkavštinom koja je smirajem hrvatskog jezika u štokavštini zauvijek slomljena i pretvorena u pasivni objekt kojem se ne može stremiti, a da se pritom ne laže. Prema Brleku odabir kajkavskog narječja dio je jezične građe, metajezični znak šire vrijednosti kojim „Balade“ upućuju na štokavski pogled na „kaj“, pritom ne favorizirajući ni jedan ni drugi čimbenik navedene opozicije građansko/seljačko.

S tim u vezi, „Djetinjstvo u Agramu“ Brlek smatra, u nedostatku bolje odrednice, primjerom osobitog žanrovskog infansa, kojeg je pisanje čin tekstualnog zatvaranja nečega čemu se nema pristup. Ono čemu se u pisanju nema pristup jest sam subjekt ili bolje rečeno njegova laž, pa „Djetinjstvo u Agramu“ nikako ne može biti autobiografski tekst, a ne daj bože izvor obavijesti o „Baladama Petrice Kerempuha“, već je „retorički autoportret“ tj. autografija, pisanje o svom pisanju, izvor obavijesti o poetici, njezino ispisivanje u konkretnom tekstu. Pripovjedač „Djetinjstva u Agramu“ ulazeći u jezik pronalazi (stvara) u njemu svoje mjesto kojemu se uvijek iznova i iznova vraća, jer je jezik jedini izvor spoznaje i saznanja; pomoću njega (njegovih zakonitosti) uobličuje sebe u vremenu (sjećanje na djetinjstvo).

Brlek plovidbu modernom hrvatskom književnošću nastavlja u morima trojice pjesnika, Jure Kaštelana, Ivana Slamniga i Tonča Petrasova Marovića. Temeljna tekstualna strategija sve trojice, koju izvodi iz studija slučaja (rada na tekstovima), izgleda da je pjesnikovanje načina, a ne predmeta. Nakon već tradicionalnog minucioznog popisivanja (rašćišćavanja) crnila kontekstualnih tumačenja opet se kristalno ugledava tekst koji upućuje sam na sebe. Tako dakle Kaštelan piše tekst otklonjen od povijesnog vremena sviješću o protežnosti pojmova u vremenu (mijenjanje značenja), Slamnig piše tekst svjestan jezika kao prostora igre ispunjenog citatima koji tek dodatno skreću pažnju na medij kojim se služi (književnost), dok Marovićev tekst odlikuju što formalna i tipografska eksperimentacija u funkciji otežavanja tumačenja po unaprijed poznatom ključu, što začudna mješavina dijalekata, arhaizama i opet brojnih oblika citatnosti koji su impulsi apsolutne modernosti.

Čini se kako je apsolutna modernost povlaštena sintagma u Brlekovom pletivu, slijedom čega je i ono što krasi sve oprimjerene tekstove, pa tako i proznu zbirku Pavla Pavličića indikativnog naslova „Lađa od vode“, koji eto i sam alegorijski upućuje na nesrodnost književnosti (lađa) i zbilje (voda). Kako je lađa od vode nemoguća, čime se „izriče temeljna premisa svakog književnog teksta“, nemoguće je i završavanje čitanja ustroja književnog teksta u postojećim izvanknjiževnim i općeknjiževnim kategorijama. Pavličićevo variranje teme dosega književnog jezika i pisanja u manirističkoj maniri svjedočanstvo je opet apsolutne modernosti toga teksta, koja se očituje u stalnom izmicanju čeličnom stisku dijakronijskih i sinkronijskih kategorija što je, ponavljam, prema Brleku, srž svih tekstova oprimjerenih u ovoj knjizi. Modernost je prema tome načelo izmicanja, izglobljavanja iz svih linearnih pravaca, šamaranje svakog pokušaja povijesnog i hermeneutičkog zatvaranja u dovršenost, a ne načelo pomodnosti, težnje prema uvijek novom u užem smislu.

I na planu izraza Brlek nastoji protegnuti iste teze. Trud je uložen u izmicanje konvencionalnom (imenovanje) označavanju autorstva, primjerice već je početni ad aperturam potpisan lakonskim „autor“, a Kamovljevi tekstovi jednom su prekršteni u „narativne tekstove potpisane Kamov“, prava je sreća da takvih primjera nema više. U maniri aposlutne modernosti i Brlek stalno citatno transponira druge glasove obilno presijecajući (potkrepljujući) svoje argumente teorijskim, književnopovijesnim, kritičkim, književnim, estetičkim i brojnim drugim tekstualnim (!) izvadcima, što na momente tekst čini teško prohodnim, posebice ukoliko čitatelj ne barata s iznadprosječnim brojem stranih jezika (citati se često ostavljaju u izvorniku). Valjda je to, uz kriptične naslove poglavlja, da nabrojim samo neke: disjecta hembra, Smrt su stope, Longitudinalni mrginj, dio zahtjeva za čitanjem, onim pomnim, koncentriranim čitanjem kao ozbiljnim bezinteresnim radom jer se kriptičnost naslova uvelike ublažava čitanjem pripadajućih poglavlja.

Teorijska afilijacija Brleka od samog početka je jasna, samo neki s popisa uzvanika su: Maurice Blanchot, Roland Barthes, Jacques Derrida, Jean-Luc Nancy, Gilles Deleuze, Phillipe Lacoue-Labarthe, sve redom poststrukturalistički filozofi (teoretičari književnosti) koji se u svoj svojoj oštrini napada na načelnu linearnost „paradigme informacije“ nerijetko toliko iscrpe da nas počaste s raznim ekstravagantnim i začudnim, ali poticajnim sentencama i zagonetkama. Od vještog isticanja i približavanja kompetentnih tumačenja i teorijskih tekstova do oštrog, dojma sam i ostrašćenog (zbog čega se ponekad ne zadržava potrebna hladnoća izraza) očitavanja bukvice mlakoj, omasovljenoj historiografiji i kritici, očito sklonijoj općim mjestima i stilski i semantički zatvarajućim kraticama, Brlek nastoji pooštriti (usitniti) kriterije znanosti o književnosti zahtjevom za odgovornim čitanjem, u analizi za okretanjem prema filološkoj obradi tekstova, jasnoći izlaganja i odgovornom korištenju književnoznanstvene terminologije.

Kao vatreni apologet posebnosti književne riječi i znanosti o književnosti Brlek nastoji biti u stalnoj kontroli odnosa misao-tekst ne dopuštajući provalu perpetuirajućih, kolektivno uvjetovanih kategorija koje opasuju mišljenje analitičkim floskulama i kičem. Možda je baš apofatička via negativa poststrukturalističke (!?) kritike (analitike) obećana sjekira koja će zasjeći granu na kojoj su interpretacije u funkciji kulturno-povijesne potvrde (zatvaranja), međutim nekako uvijek ostaje sumnja da tomu nije tako i da via negativa zapravo ide u krug i nesvjesno gazi vječno vraćajuće kategorije, time otvarajući novi ciklus fikcije o fikciji.

Teorija književnosti u cjelini nije nego pazar krcat trgovcima koji viču, deru se, šapću i polemiziraju, a od sebe ne čuju kraljev proglas. Je li ovaj metateorijski „Tvrdi tekst“ kraljev proglas ili je to tek književnost sama vrijeme će pokazati, ili neće, jer vrijeme u prostoru teorije književnosti ne pokazuje ama baš ništa. Ipak, ako ćemo dosljedno pratiti Brlekov prijedlog o čitanju čini se kako su ogledni tekstovi iz tekstocentričnog (decentričnog) odvojka znanosti o književnosti upravo sami književni tekstovi tj. oni njihovi dijelovi koji razotkrivaju zakonitosti procesa samooblikovanja (sami sebi analitički aparat), a to su pod pretpostavkom svi koji imaju metafikcionalni, metajezični i metažanrovski značaj. Zato odgovorno čitati, i to je već dovoljno.

Tomislav Brlek

Tvrdi tekst

• Fraktura 12/2020.
• 520 str., tvrdi uvez s ovitkom
• ISBN 9789533583068
• Cijena: 33.05 eur
  Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro

Šest podrobno argumentiranih rasprava koje tvore knjigu pod naslovom 'Tvrdi tekst: Uvid i nevid moderne hrvatske književnosti' na odabranim primjerima iz hrvatske književnosti polemički otvaraju niz pitanja u vezi s jednim od trajnih i središnjih problema izučavanja književnosti: naime, može li povijest književnosti odgovoriti na literarnu modernost.