Tomislav Sabljak : Jarčevo oko
Čuj, reci mi, jesu li oni dokumenti koje citiraš stvarno originalni? Još mi je veće zadovoljstvo kad se to pitanje postavi za dokument koji je moje osobno identificiranje povijesti. To je onaj svečani trenutak literature, kad ona ulazi u povijest kao svjedok, napisao je Tomislav Sabljak umjesto pogovora u zbirci "Jarčevo oko", sastavljenoj od izabrane dvadeset dvije priče.
Izbor je to priča objavljivanih od 1960. godine u "Književniku", kao i onih iz "Paradoksa", "Starta", "Erotike" odnosno iz zbirki "Pas ispod kože" (1987.) i "Jesen našeg nezadovoljstva" (1988.). Samo je priča "Polarna lisica" napisana 2009. godine.
Ključna ambicija ove knjige je provjeriti "recepcijsko preživljavanje" i aktualnost svake od njih nekoliko desetljeća od prvoga objavljivanja, ali i pokazati kako je bez obzira na udaljenost pisanja na temu zbilja, erotika, ideologija i u (post)postmodernom, tranzicijski turbuletnom vremenu još uvijek aktualno i samim time moguće spojiti subjektivan pogled ispod površine s objektivnim društvenim stanjem koje se nalazi iznad i njegov je preduvjet.
Odnosi među likovima o kojima Sabljak piše nešto su poput čuvene "tamne materije" iz fizike, oni su nevidljivi golom oku, ali su snažno upleteni u moćni sustavni dokumentarno-povijesni mehanizam koji u potpunosti struktuira njihovu življenu realnost. Ta svakodnevna ideologija možda može biti subjektivno nevidljiva, ali ona je i te kako objektivno realna. O tome odnosu pisao je više desetljeća autor, oblikujući na taj način posve osobnu arheologiju svakodnevice koja protokom vremena nalikuje "istini" o udaljenim kronotopima.
Ove priče ulaze tako u prostor rezerviran za svjedoke koji posve jasno mogu suvremenoj recepciji približiti onaj duh vremena u kojemu su objavljivane. Stoga erotizam u nekim pričama djeluje kao protuotrov za politiku i seksualnost. O njima autor vrlo koncentrirano, ali ipak previše diskretno za vrijeme u kojemu jesmo, piše. Kada je 1984. godine u časopisu "Kronika" objavio erotsku mapu slikara Milivoja Uzelca i književnika Milana Begovića, Sabljak je poprilično smjelo otkrio povijest slobodoumnika prekrivenu zastorom visoke literature.
Čini se kako "Jarčevo oko" upravo ima nakanu obnoviti taj stari eros, prepun i tjelesne strasti i ljubavne čežnje, i moralne kritike i potrošne nostalgije, i cinizma spram ideologije i ironijskog odmaka spram stvarnosti. Taj koktel vješto napisanih priča iz ove zbirke tako inicira svakovrsne užitke.
Dakako, da bi se sačuvao privid smjernosti, erotski se prizori zaodijevaju u ideološke verbalne forme pa postaju samo amblemi niza stvarnosnih zbivanja, npr. onih u kancelarijama, na ulicama, u toaletima i autobusima, i slično. Ali, bit ideološkoga, kako ga tumači autor, i jest u tome da se skriva. Ideološke poruke nikada nisu izrečene do kraja.
Jer manipulacija je uvijek lakša preko podsvijesti češće ženskih likova, ona je jednostavnija uvođenjem na scenu lažnih proroka, iluzionista, nerealiziranih umjetnika, uglednika i političkih čelnika. Zapravo, manipulacija kako vrijednostima tako i spoznajama uvijek se oslanja u Sabljakovim pričama na naivnost likova, na njihovu potisnutu gorčinu.
Upravo ona vrtoglavo asocira na rečenice iz knjige "Jarčeva obratnica" (1938.) Henryja Millera. U njoj autor piše kako mu se čini da je svaka borba besmislena jer sve egzistencije su promašene ili, ako i nisu promašene, onda su smiješne. Osobito egzistencije onih ljudi koji su uspjeli u životu.
"Imao sam razumijevanja za greške, ali me nije zbog toga hvatala muka. Činilo mi se da je ludo pokušavati promijeniti životni tok; ništa se ne bi moglo izmijeniti, osim ako ne bih izmijenio srce - ali 'ko može izmijeniti ljudsko srce?" Na tome tragu Sabljak piše svoju jedinu novu priču. Ona tako postaje update ostalih dvadesetak priča.
( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )