Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Tema • Piše: Nenad Bartolčić • 20.12.2020.

Trebaju li organizatori književnih nagrada potražiti partnere u knjižarama?

Kada pišete o pojedinim akterima na hrvatskom tržištu knjiga morate biti svjesni da ćete "zaraditi" ili tapšanje po ramenu (najčešće je to virtualno lajkanje) ili iz druge a možda i treće ruke čuti mrmor neodobravanja. I na to se naviknete. Pa se s vremenom pomirite s činjenicom da je velika većina u knjižnoj branši nezainteresirana za javno međusobno komuniciranje o problemima koji tište branšu, a ako se ponekad i osvoji javni medijski prostor tada je to najčešće da bi se poslala poruka npr. resornim ministarstvima, zbog činjenja ili nečinjenja, ili zbog nekih mjera koje više pogoduju jednima a manje drugima (a treći su možda i skroz izuzeti iz njih).

Nisam pisac, i lagao bih da sam neki veliki pobornik književnih nagrada, tako da me ponajviše zanimaju kao specifični promotivno-valorizacijski projekti. Da, baš ovim redom, za vrednovanje obično ne pitam druge, pouzdajem se u svoje dosadašnje iskustvo pročitanoga i odabiranje po instinktu, ali me oduvijek više intrigiralo kako pisca, pisanje i čitanje učiniti društveno relevantnijim činjenicama, i time se sve ove godine, u različitim formatima i bavim. Dakle, književne nagrade zanimaju me kao modeli promoviranja i vrednovanja recentne produkcije, i utoliko ih, ovisno koliko su uspješno osmišljene i s koliko se truda u marketinškom smislu provode, s većim ili manjim interesom pratim. Pa "mjerim" u kolikoj se mjeri organizatori nagrada trude komunicirati s javnošću "identitet" nagrade, modus operandi žirija, predstavljanje autora i njihovih djela prijavljenih za nagradu... Jer, iako je možda autorima u Hrvatskoj naviklim na skromne autorske honorare i uglavnom skromne nagradne fondove već i samo osvajanje nagrade željena potvrda uvažavanja njihova rada (a financijski dio nagrade dođe kao dobrodošao bonus), ipak bi  trebalo nastojati da barem neke nagrade imaju i znatniji utjecaj na kasniji prodajni uspjeh nagrađene knjige (barem što se najpoznatijih i najeksponiranijih nagrada tiče). A kako posljednjih godina surađujem u mjesečnom prilogu o knjigama Best Book tjednika Express, s zanimanjem pratim i rast književne nagrade Fric, nazvane po velikanu hrvatske književnosti Miroslavu Krleži, kojom je ekipa iz Expressa i BestBooka otvorila još jedan promotivno-valorizacijski kanal kroz koji će se uz izdašnu pomoć sponzora (već nekoliko godina za redom to je Barcafe) nagrađivati pisce za njihovu izvrsnost.

No, u fokusu ovog teksta nije ova pojedinačna književna nagrada nego promišljanje što općenito hrvatskim književnim nagradama, pa tako onda i Fricu, nedostaje da bi postale "efikasnije". Jasno je da slaba medijska "čujnost" ili "vidljivost" književnoj nagradi ne idu u prilog, ali jednako tako se i gomilanje PR-a oko pojedine književne nagrade tek na prvu loptu može se učiniti kao dobar izbor, no iskakanje iz paštete lako može polučiti i kontraefekt, smanjujući dojam o imanentnoj vjerodostojnosti nagrade.

U ovom trenutku u Hrvatskoj formula uspješnosti pojedine književne nagrade uglavnom ovisi o nekoliko faktora: kontinuitetu u uspješnom prepoznavanju vrijednosti razmatranih i pobjedničkih djela, produkcijskih sposobnosti organizatora nagrade i medijske potpore. Na prvi pogled slagalica je dovršena, no je li doista? Čak i kada su prva dva pobrojana elementa slagalice uspješno apsolvirana, medijski odjek pretežitog broja književnih nagrada najčešće je vrlo skroman, pokoja zabilježena vijest, izvješće s proglašenja dobitnika/ce nagrade, razgovor s autorom/icom, s razlikom da nagrade koje se direktno vežu uz neki prestižniji medij (novinu, tjednik, portal) koji se pojavljuju u ulozi organizatora ili podupiratelja imaju veću šansu zaintigrirati i nešto širu publiku, ali samo ako uspiju izgraditi i imidž vjerodostojnosti nagrade a ne pretvoriti se u medijski PR projekt koji će nestati kada medijska kuća u nekom trenutku izgubi interes za knjigu 6 čitanje (to se npr. kada se izbušio balon "knjige uz novine" uskoro dogodilo s književnom nagradom Jutarnjeg lista)

Pretpostavimo da je neka nagrada solidno odjeknula u javnosti, no je li to dovoljno? U najvećem broju slučajeva sama ceremonija proglašenja dobitnika nagrade je samostalno događanje, a tek ponekad se veže uz neke posjećenije književne festivale ili sajmove, ali to su sve jednokratne manifestacije, na jednoj lokaciji, pa iako kombiniranje PR-a manifestacije s PR-om nagrade može polučiti određenu sinergiju čini se da od nje više koristi ima sama manifestacija koja je dobila još jedan atraktivni i prestižni program, a nagrada dobiva "lokalizirana" svjetla pozornice i ponešto dodanog PR-a. Ipak, na pitanje "je li to dovoljno?" vjerojatno bi većina rekla da jest, no ja ipak mislim da nije, i da je potrebno ubaciti još jedan faktor u jednadžbu. A taj faktor bi trebale, morale bi biti - knjižare.

Knjižare kao prirodno stanište knjige

Zašto knjižare? Vrlo jednostavno, osvajanje relevantnije književne nagrade u svijetu se vrlo brzo manifestira kroz naglašenu vidljivost nagrađene knjige/autora i kroz povećanu prodaju kroz različite prodajne kanale, pri čemu upravo knjižare imaju važnu ulogu pa onda i uberu znatan dio kolača. A da bi se ta povećana prodaja dogodila, i književna nagrada i autor/knjiga moraju biti vidljivi u javnosti ne samo putem medija već i na svim onim mjestima koja prepoznajemo kao prirodno stanište knjige. Slijedi logično pitanje: ima li prirodnijeg staništa za knjigu od knjižara? Iako im možemo pridodati i knjižnice, one ipak nisu i mjesto prodaje knjiga, stoga se valja fokusirati na knjižare, a ideja je sljedeća: želimo li da barem neke hrvatske književne nagrade zažive u punini svoga većeg ili manjeg potencijala, knjižare (pa i cijeli knjižarski lanci) morali bi se aktivnije uključiti u život pojedinih književnih nagrada (po slobodnom izboru), ponuditi svoj izlog, policu, pult za agresivnije promoviranje i nagrade i nagrađenog djela (autora/ice), i partnerski se priključiti organizatoru, potruditi se u animiranju potencijalnih čitatelja i kupaca nagrađene knjige.

A priključiti se trebaju ne samo u trenutku kada je proglašen pobjednik/ca već i prije, tijekom višemjesečnog procesa žiriranja koje se u pravilu odvija u nekoliko faza, od npr. izdvojanja polufinalista, pa finalista i sve do fanfara na kraju. I da ne bude zabune, ne mislim da bi sad neka knjižara trebala sama osmisliti još jednu novu knjižavnu nagradu (jer književnim nagradama zbilja ne oskudijevamo), knjižare nam ovdje trebaju kao podrška, dodatne pozornice sa svojim reflektorima, u nekom obliku partnerstva s organizatorima nagrade, nakladnicima, autorima...

Koje će se knjižare priključiti, podržati pojedinu književnu nagradu odnosno koliko će se njih ponuditi organizatoru nagrade kao partner ili podrška, hoće li organizator sam pozvati knjižare na suradnju, manje je važno, ali je važno da se ta sinergija dogodi. Jer nije isto, dočekaju li vas dan-dva poslije proglašenja nagrade knjižarski izlozi urešeni npr. plakatima i primjercima nagrađene knjige ili vas dočeka "tišina", kao da se ništa nije dogodilo, kao da nagrada nije dodijeljena. Čak i medijski najbolje iskomunicirane hrvatske književne nagrade ako nemaju svoj odraz u knjižarskim izlozima i u prostoru knjižara, ne mogu niti izbliza polučiti rezultat kakav bi mogle da i knjižare ubacimo u jednadžbu. Jer i pod pretpostavkom da su organizator(i) nagrade i njezin pokrovitelj(i) bez greške odradili svoj dio posla, još uvijek im treba pomoći da slagalica bude potpuna.

O svemu ovome bilo bi izlišno pisati (i predlagati kao "inovaciju") u nekoj zemlji u kojoj knjižni biznis logično prati neke zakonitosti po kojima dobro posložena knjižna tržišta funkcioniraju, i gdje se potražnja za knjigama i motivacija za čitanje grade na različitim varijablama (sjećamo li se još naše Nacionalne strategije poticanja čitanja?) i gdje su brojnije i manje tzv. neovisne knjižare (tzv. independent bookstores) čiji se vlasnici svojski trude oko uređenja svojih izloga i interijera knjižare, i u kojima se nerijetko daje vidljivost i manjim, lokalnim nagradama i autorima. Pa se organiziraju susreti s nagrađenim autorom/icom, ili prodaju potpisane knjige (određena količina) itd. Naravno, iako možda malo drugačije, uz "više tržišne motivacije" jednako tako reagiraju i one velike knjižare, barem kada su u pitanju one najveće književne nagrade, pa onda  nagrađena knjiga sutra bude vidljiva i prisutna na velikom broju mjesta, kako u zemaljskom tako i u virtualnom prostoru.

Vjerojatno ste primijetili da sam tek usputno spomenuo nakladnika nagrađene knjige, ali samo zato što pretpostavljam da ne treba objašnjavati kako nakladnikov angažman mora biti neupitan, bilo da se sastoji od formalne prijave knjige na natječaj za nagradu, a ako knjiga bude prepoznata od prosudbenog žirija i oko dodatnih promotivnih poteza itd. Posreći li se (i autoru i nakladniku) tada će biti važna i nakladnikova suradnja s knjižarama (i obratno), a izostane li ta neophodna kvalitetna suradnja tada se sve ovo o čemu ovdje pišem i za što se zalažem neće dogoditi, odnosno dogoditi će se ali u postojećem, "nedovršenom" formatu, s krnjom slagalicom.

Nema u ovoj priči ničeg kompliciranog, tko to kaže – laže. Kao i u mnogim mojim prijašnjim kolumnama rješenja za koja se zalažem, pa i ovo oko nadogradnje prezentacijskog koncepta književnih nagrada, svodi se na  zapravo vrlo jednostavni recept – malo više međusobne suradnje i podrške svih aktera na knjižnoj sceni. Ili, kako su pjevali Beatlesi "with a little help from my friends". Jer, nismo si neprijatelji, zar ne?

* tekst je prvotno objavljen u mjesečnom prilogu Best Book tjednika Express

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –