Vedrana Rudan : Dabogda te majka rodila
Vedrana Rudan nastavlja angažirano-spisateljsku misiju, popraćenu provokativnim promocijama i draškanjem 'dobroga ukusa' hrvatske javnosti, svojim novim romanom u kojem se, kako se to od nje i očekuje, hrabro, odlučno i bez dlake na jeziku uhvatila teme odnosa majke i kćeri, točnije 'lika i djela' Majke, s velikim M.
U središtu priče ovoga su puta šezdesetogodišnja junakinja i njezina dvadesetak godina starija majka koju je smjestila u bezobrazno skup starački dom ne bi li tamo dobila svu potrebnu njegu. Ta je situacija okidač za brojne flashbackove iz djetinjstva i odrastanja u malom primorskom mjestu, koje je obilježavalo očevo seksualno zlostavljanje i majčina hladnoća i distanciranost, zbog čega se otac pamti po mirisu češnjaka i bijelog vina, dok je sjećanje na majku 'bez mirisa'.
Upravo zbog toga glavna junakinja, danas situirana supruga, majka i poduzetnica, nikako do kraja ne uspijeva definirati svoj odnos s majkom, pa ga neprestano propituje, optužuje i prelama na njihovu sadašnju situaciju koja se bazira na ambivalentnom odnosu ljubavi i mržnje, svijesti kako se o njoj treba brinuti, premda joj nije do kraja jasno je li to samo konvencija kojoj se prepustila ili u tome ima i koje zrnce emotivnosti. Dakako, takvo se djetinjstvo odrazilo i na sadašnjost, pa glavna junakinja propituje i sebe samu u svim aspektima svoga života.
«Dabogda te majka rodila» roman je pisan posve u maniri Rudaničinih ranijih romana, stil i način pripovijedanja jednako je eruptivan, psovački, isprekidan, epizodičan i povremeno nepotrebno 'punjen' brojnim referencama na hrvatsku socijalnu zbilju. Premda spada u sporedne rukavce fabule, vrlo uspješnim je ispao onaj dio koji se tiče poduzetničke karijere glavne junakinje koja je nakon poslovnih neuspjeha otvorila mali dućan s drvenim anđelima, 'robom' koja ide kao luda u vrijeme totalnog beznađa i očaja.
Osim propitivanja lika majke u životu kćeri, pri čemu dakako, kao i uvijek, pretendira o tome problemu ne govoriti samo na mikro, intimnoj razini nego stvar postaviti univerzalno (kod Vedrane Rudan uvijek je sve puno općenitih, provokativnih stavova, tipa 'očevi su nasilnici', 'majke su samo prebijene, silovane žene'), Rudanica je svoj roman širom otvorila za raznorazne tematske i motivske sklopove, u rasponu od starenja i smrti, preko hrvatske socijalne nesenzibilnosti i uličnog nasilja, pa sve do Obame i Fritzla.
Premda romani Vedrane Rudan uvijek ostavljaju dojam kako je u njima puno toga previše, nikada zapravo do kraja nije jasno je li to greška ili namjerno gomilanje i pretjerivanja kako bi se stvari dodatno naglasile i pretvorile se u glasni uzvik optuživanja. U slučaju novog romana taj se 'višak' prepoznaje prije svega u dijaloškim dijelovima majke i kćeri i majčinom inizistiranju na opisivanju 'fantomske boli', koje se svakako moglo malo pročistiti (i usput poraditi na nekim sporednim likovima), te onim dijelovima u kojima se problematiziraju teme koje se već čitaju kao svojevrsni klišeji Rudaničine proze u kojoj uvijek postoji čitav registar tema koje se jednostavno sele iz proze u prozu.
«Dabogda te majka rodila» na rubu je žanrova, fikcije i ne-fikcije i posve je u skladu s onime što od ove autorice očekujemo, bez većih iznenađenja.
Vedrana Rudan: "Dabogda te majka rodila"
VBZ, Zagreb 2010.
( Tekst se ekskluzivno objavljuje na MV Info zahvaljujući potpori udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )