Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Tatjana Gromača Vadanjel • 22.01.2019.

Velibor Čolić : Egzil za početnike

Velibor Čolić: Egzil za početnike

Egzil za početnike Čolić Velibor

Velibor Čolić (1964.) rođen je u Bosni i Hercegovini, studirao je u Zagrebu, a od 1992. godine živi i radi u Francuskoj, kao profesionalni pisac i freelance novinar. U Francusku je Čolić, kako stoji u njegovoj biografiji, „prebjegao nakon što je, tijekom rata, napustio redove HVO-a“, a njegov roman "Egzil za početnike" je prije pet godina, pod naslovom „Manuel d´exil“ objavio ugledni pariški Éditions Gallimard.

Egzil za početnike“, s ironičnim podnaslovom „Kako uspjeti u izbjeglištvu u trideset pet lekcija“, počinje in medias res, dolaskom mladoga junaka, pripovjedača koji zbori jasno i koncentrirano na stvari koje posjeduje i na okolnosti i situaciju u kojima se zatiče, u Francusku, u gradić Rennes. Roman počinje predivnom, pamtljivom rečenicom: „Imam dvadeset osam godina i stižem u Rennes s prtljagom od svega tri riječi francuskog – Jean, Paul i Sartre.“ Pripovjedač priča u prvom licu, pripovijeda o svojoj nezavidnoj egzistencijalnoj situaciji  - on je vojnik koji je pobjegao s fronte u zemlji u kojoj traje rat, sa vidnim posljedicama u vidu posttraumatskog stresa, bez materijalnih sredstava koja bi mu obezbijedila opstanak, kao i bez konkretnog plana, podrške, pomoći u posve nepoznatoj sredini, u kojoj nema rodbine niti prijatelja, i čiji mu je jezik, kako izvješćuje čitatelja, posve nepoznat.

No to nije običan pripovjedač, sposoban šarmantno opisivati vlastiti ili tuđi izgled, gradske ulice, slike iz svoje prošlosti koje se, vješto prepletene, javljaju u ovome tekstu, čineći da se čitatelj istovremeno, skupa sa junakom, nalazi na nekoj kišnoj ulici u Francuskoj, i potom već idućega časa smješta u rovu ratišta, gdje on puca na nevidljivog neprijatelja, nakon čega kriomice povraća… Taj pripovjedač i junak, osim što je neuspio vojnik i, vjerojatno, nesvršeni student književnosti, ustvari jest jednako tako neostvaren i nepotvrđen pisac, koji žudi vlastitu spisateljsku realizaciju. To se također očituje već u prvim rečenicama romana – visoka stilska izrađenost jezika, suvereno umijeće plastičnog oblikovanja kao i, istovremeno, impresivna lirskost opisa i, kroz njih, naročito približavanja nutarnjih stanja. Za tu je lirskost, upletenu u ovu rahlu realističnu prozu, kada se čitatelj s njom susretne, smjesta jasno da nije proizvod slučajnosti ili sreće, već dugogodišnjeg, ustrajnog književnog rada, koji sada već spontano pruža svoje plodove.

Čitatelj prati junakovu agoniju, a stanje u kojemu se pripovjedač nalazi jest neka vrst agonije, prepleteno strahovima i zebnjom, bez zadrške sudjeluje u proživljavanjima koje on iznosi i sa humorom, no krajnje odriješen da se, upravo kroz pripovijedanje kao svojevrsni ritual, suoči sa svime što nosi u sebi, i svime neizvjesnim i nejasnim, zapravo nepostojećim i nekoherentnim, pred čime se je našao. Junak ne posjeduje ništa izuzev vlastite traume i nakane da je nekako prebrodi, da ipak opstane, i da, možda, – njegova ga volja i vjera u to zapravo i drže u svijetu ljudi, i među njima, – postane ne bilo kakvim, već uspješnim i poznatim piscem.

Tako pratimo kratku fazu junakova katoličkog puta, potom boravak u domu za tražitelje azila u Rennesu, gdje on dobiva sobicu nalik redovničkoj ćeliji, susrete i razgovore sa novim i živopisnim prijateljima, također azilantima iz drugih dijelova svijeta, pokušaje da liječi svoj PTSP uz pomoć psihoterapije, pohađanje škole francuskoga jezika, pokušaje da ostvari emotivnu, ljubavnu vezu s nekom pripadnicom suprotnoga spola, putovanja po drugim europskim gradovima…

Tijekom romana, junak sve više postaje pisac, čovjek unesen u svoj posao, cilj, zadaću, svjestan da je književnost hrabar stražar, svojevrstan lakmus-papir za provjeravanje kiselosti i luđaštva na ovome svijetu.

Kod Alberta : zbir sjenki Čolić Velibor

Roman je sazdan od niza ovakvih, kratkih epizoda koje se u efektnim manjim odlomcima bave nekom od spomenutih, ili nekom drugom temom. Kako vrijeme odmiče, junak postaje sve stabilniji – seli u Pariz, njegov francuski napreduje, susreće sve više ljudi, bori se sa održanjem vlastite vjere u književnost, jer on koji je iskusio rat, parafrazirat ćemo ga, zna da je rat sve osim književnosti, da su stvaranje i razaranje proturječni aspekti ljudske prirode… Zapravo, tijekom romana, junak sve više postaje pisac, čovjek unesen u svoj posao, cilj, zadaću, svjestan da je književnost hrabar stražar, svojevrstan lakmus-papir za provjeravanje kiselosti i luđaštva na ovome svijetu.

Egzil za početnike donosi pred nas priču koja je humorna, puna djelotvorne ironije i autoironije, čak pomalo i rockerska – s mladim junakom koji voli jazz glazbu i zanima se za žene, no zapravo je to samo njen usputni dekor, njena površina. Riječ je u stvari o duboko uznemirujućoj knjizi, u čijem se tekstu nalazi izvor snažne metafizičke jeze, kakvu pobuđuje samo duboki, iskonski strah pobuđen bliskim, a zapravo – kada se jednom dogodi - trajnim i neprolaznim, susretom sa smrću. Knjiga je također puna prigušenoga bijesa i gađenja spram bezumnosti rata i mržnji kakve pobuđuju nacionalističke ideje i atavizmi.

Čolićev roman kao da, na jedan način, ne pripada našem vremenu. Čak bi se, po stvarima na koje njen junak obraća pažnju, kojima daje na značaju, ali i po načinu njihova ontološka apstrahiranja, kao i po senzibilnoj lirskoj obradi pojedinih prizora i stanja, moglo kazati da je ta knjiga na jedan način staromodna. No zapravo je riječ o tome da ona pripada jednom paralelnom vremenu – vremenu književnosti same, koje je jedno sve-vrijeme.

Alati kojima se ona služi – realističko pripovijedanje, ocrtavanje ljudskih karaktera detaljnim fizičkim opisima, odabiranje slikovitih ili živopisnih ljudskih pojava, romantizirajući pogled na žene glavnoga junaka, romantična čežnja za ljubavi i prihvaćanjem, za toplinom – književnost je, nekada ranije, na slične načine koristila, pa ih gdjekad, u međuvremenu, i odbacila, no jasno je da ona bez njih ne može, i da su joj uvijek i svagda potrebni. Zbog toga je ohrabrujuće osvjedočiti se da postoje pisci poput Velibora Čolića, koji znaju učiti iz njezinih tajnih arhiva, i koji će i sami, na pravi način, ne samo znalački već i bez životnih zadrški, prionuti na posao. I junak njegova romana neprestano poseže u nepregledni „hambar“ književnosti, u tu kozmičku biblioteku čije djeliće nosi sa sobom kao vrst zamjenske krunice, ili amajlije…

U Zagrebu je do sada izašlo nekoliko knjiga Velibora Čolića – jedan roman i jedna zbirka priča pod konac osamdesetih, odnosno početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, i, u novije doba, dva romana, oba kod Naklade Ljevak - „Kod Alberta“ (2006.) i „Mother Funker“ (2009.). „Egzil za početnike“ je, u usporedbi sa ovim knjigama, u svakom pogledu nadmoćnije, i spisateljski i životno zrelije, cjelovitije djelo, nakon kojega će čitatelji zacijelo željeti čitati još od ovoga autora, inače nagrađenog već i za cjelokupni književni opus, godine 2014., od strane Francuske Akademije. 

Velibor Čolić

Egzil za početnike : Kako uspjeti u izbjeglištvu u trideset pet lekcija

  • Prijevod: Mirna Šimat
  • Vuković & Runjić 12/2018.
  • 168 str., meki uvez
  • ISBN 9789532862096
  • Cijena 109.00 kn

Napustiti rovove, prebjeći u Francusku i početi od nule, životariti iščekujući status azilanta, zatim naučiti francuski i objaviti nekoliko romana na tom donedavna nepoznatu jeziku i to kod slavnog Gallimarda . . . zvuči nevjerojatno! A ipak, Velibor Čolić upravo je to doživio i svoje nam iskustvo pripovijeda u autobiografskom romanu 'Egzil za početnike: Kako uspjeti u izbjeglištvu u trideset pet lekcija'.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –