Velibor Čolić – "Kod Alberta"
Velibora Čolića (1964) doista je teško predstaviti kao pripadnika neke od nacionalnih književnosti; rođen je u Odžaku (BIH), svoje je prve prozne knjige objavio u Zagrebu, a od 1992. živi u Strasbourgu i objavljuje na francuskom. No, valja podsjetiti kako je Velibor Čolić jedan od važnijih predstavnika proze časopisa Quorum, njegov poetski roman «Madrid, Granada ili bilo koji drugi grad» (1987), dapače, među najbitnijim je naslovima proze urbanog pejzaža koju je iznjedrio taj kultni časopis.
Poetički blizak E. Popoviću i M. Bašiću, Čolić je, tada, spojio poetsko i prozno iskustvo i ispisao sjajne fragmente urbanog kaosa. Tri godine kasnije objavio je, također u biblioteci «Quorum», formom nešto klasičniju prozu «Odricanje svetog Petra» u kojoj je ponudio bizarne priče o životima velikih umjetnika poput Baudelairea, Van Gogha i dr. Nakon odlaska u Francusku objavio je šest knjiga proze, koje su imale solidnu kritičarsku i čitateljsku recepciju, a među njima su svakako najpopularnije priče «Bosanci», koje su doživjele više izdanja i adaptirane su za kazalište. Neobičnim romanom «Kod Alberta» Čolić se vraća tamo gdje je i počeo, dakle u Zagreb, a podatak kako mu je urednik knjige baš generacijski kolega Edo Popović svakako nije slučajnost.
"Kod Alberta" neobična je i pomalo «alternativna» knjiga, teško žanrovski odrediva, u kojoj se itekako osjeća Čolićeva pripadnost i rodnom prostoru Bosne i kozmopolitizam francuskog iskustva. Tematiziranje rata iz najčudnije do sada viđene pozicije, roman neobičnih likova – luzera i klošara velikog srca koji se sastaju u birtiji Kod Alberta, na kolodvoru Poe, izmišljenog grada Narseillea, koji je, kako piše na početku, negdje između Sarajeva, Dubrovnika i Marseillea - to je kratka osobna karta romana. Rat i smrt naznačeni su na početku, kao ono što će se desiti kasnije, kao katastrofa koja će na svoj brutalan i tragičan način obilježiti i sudbine «djece s kolodvora Poe». A oni, smješteni između zidova birtije u kojoj se sluša jazz i rock, recitira Majakovskog i štuje Baudelairea i Bukowskog, u kvartu stranaca, samaca i luđaka, neobična su i groteskna družina pijanaca, narkomana, bolesnika, prevaranata, klošara, kurvi i luzera raznih boja i nacija.
Njhovi glasovi ponekad zazvuče poput onog Toma Waitsa, striptiz se ponekad izvodi uz zvuke «White Rabbit», njihove su sudbine uglavnom groteskne i bizarne, hiperbolizirane do granica nevjerojatnog, no njihova «zona sumraka» zapravo je nekakvo posljednje utočište pred onime što donose ratne vatre u tome gradu na kraju jednog stoljeća. Izmišljeni grad Narseille, poznat po tome da gradi spomenike pjesnicima, čiji je ulaz i izlaz popraćen dvjema parolama – Libertas i Doviđenja, satkan je od mnoštva prepoznatljivih koordinata u kojima se smjenjuju obrisi poznatih gradova i njihova literarna nadgradnja.
Čolićeva knjiga o «prekrasnim gubitnicima» građena je od kraćih i zaokruženih biografskih epizoda u kojima se svjetla reflektora oko šanka usmjeravaju od jednog do drugog slučajnog člana te neobične družine; uz mnoštvo detalja, ponekad naturalitički «gadnih», ponekad posve lirski «mekanih», pa i fantastičnih, nižu se snažna poglavlja o likovima koji se zovu Swan, Ezekijel, Lilly Fellini, Ekrem Bokser, Tony Zappa&Maradona i dr., a u njihovim se bizarno-grotesknim sudbinama čita neka daleka i nenapadna ideja multikulturalnosti, kao i konstantni odjeci one dionice svjetske književne riznice koju su obogatili tzv. «prokleti pjesnici», životom i djelom daleki od bilo kakvog knjževnog i životnog mainstreama.
Čolićev je stil još uvijek negdje na granici poetskog i proznog, osjeća se u njemu i neki daleki odjek bitničke poetike, i u tome je zapravo vrlo uspješan. Iluzija o birtiji u kojoj «snovi postaju stvarni», pak, posve je srušena motivom ratne kataklizme koji prijeti nad sudbinama junaka od samog početka i čitavom romanu daje i prilično realističnu, iako alegorijsku potku. Stoga se «Kod Alberta» s jedne strane može čitati kao fantazmogorija, pomalo jazzarski sinkopirana, ali i kao vrlo preoznatljiv odgovor na ratne strahote u kojima je, kako se navodi u biografskoj bilješci, sam autor jedno vrijeme i aktivno sudjelovao.
«Kod Alberta» je doista više nego dobar povratak Velibora Čolića na mjesto zločina s konca osamdesetih; njegov roman iz originalne vizure zapravo propituje i preokreće temeljne vrijednosti dobra i zla, a uzorak iz opskurne kolodvorske narseillske birtije doista je dovoljno indikativan da ih se prozove, kako to piše na jednom mjestu – «apostolima zauvijek izgubljenog zapadnjačkog raja».
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )