Šverc i intelektualni komerc
S vremenom sam se navikao i više ne kuha u meni dok prolazim tržnicom. Šverceri na štandovima otvoreno nude filmove prema mojim romanima, prodaju piratske kopije u prljavim kutijama, s izblijedjelim omotnicama, zajedno s krivotvorenim Nike tenisicama i lažnim Chanelom 5. I dok se Nike i Chanel vjerojatno nekako mogu obraniti od toga bezobrazluka, ja samo nemoćno gledam policijsku patrolu kako malo dalje očijuka s naočitom prodavačicom kineske galanterije.
Ta dva filma, “Muškarac bez brkova” i “Karaula”, jednom su počeli kao nejasne ideje u mojoj glavi i trebalo mi je mnogo da shvatim što bih s njima. Mjesecima sam ih razvijao, strpljivo gradio priču, ustajao i lijegao s likovima. Kratki bljeskovi sreće kada bih riješio neki problem, raspetljao neki čvor, bili su mi nagrada za bezbrojne sate mučnih nedoumica. S “Karaulom” sam to sve čak dvaput prošao, jer sam, zajedno s redateljem, pisao i scenarij. Naradio sam se kao konj da bi se rodio taj filmski naslov, da bi samo tjedan ili dva nakon premijere neki lupež u Neumu za deset konvertibilnih maraka počeo prodavati njegove piratske kopije na DVD-u. On me je prvo pokrao, a onda je i policija pljunula na moj trud ne napravivši baš ništa da spriječi tu pljačku.
Ali, kako sam već rekao, više me ne ljuti ta stvar. Kad su se DVD-i pojavili na tržnicama, jednom ili dvaput pomislio sam se zaustaviti i upitati nekog švercera bi li on, ovako kako mi je ukrao film, možda uzeo i moj automobil? Onda sam shvatio da bi švercer zacijelo kazao: “Zašto ne?”, pa sam se ohladio. Šuti, dobro si prošao, rekao sam u sebi, tisuće njih još su strašnije opljačkali.
Osim toga, ti šverceri mi uvijek izgledaju tako nekako ubogo i tupo da mi to jednostavno ubije želju za svađom. Vjerojatno je dojam pogrešan, ali čini mi se da oni možda i ne shvaćaju da je to što čine prodaja ukradene robe. Toj nepismenoj sirotinji zapravo ne bih ni mogao objasniti što su to autorska prava i intelektualno vlasništvo, to je naprosto previše apstraktno za njih. Okrenuo sam, dakle, glavu i ugušio bijes u sebi.
No, on mi se vratio ovoga tjedna možda i žešći nego prije, makar je sam povod uistinu bio bezazleniji. U knjizi nekog Josipa Pečarića našao sam jedan svoj novinski tekst od prije nekoliko mjeseci. Who is Josip fuckin’ Pečarić, pitate. Ili možda znate, ja nisam znao. Internet mi je otkrio da je gospodin cijenjeni autor u najopscenijim desničarskim glasilima, pisac amaterskih ogleda o povijesti u kojima su Hrvati uzor čestitosti i dobrote. Osim toga je matematičar, čak i član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a znanstveno se ostvario, kako je to s našim desničarima zapravo neobično čest slučaj, uglavnom u Beogradu. Četrdeset godina je pokorno cupkao po Srbiji, da bi napokon otkrio da su Srbi naši vjekovni dušmani. Već u tome, vidite, prepoznaje se intelektualac. Misaono biće. Čovjek, u jednom riječju, brzo kopča.
Elem, taj i takav Josip Pečarić napisao je knjigu “Kako su rušili HAZU?”, premda je možda malo preuzetno reći da je napisao, jer je posrijedi kupusara većim dijelom tuđih napisa, novinskih komentara o aferi kada je Akademija odbila primiti Miroslava Radmana u redovno članstvo. Pečarić je to brižljivo sakupio, dao valjda da mu neka tipkačica u HAZU učisto prepiše i jedan kroz jedan objavio u knjizi za koju je nadrljao samo možda dvadesetak stranica originalnog teksta. Knjiga, ističem, nije podnaslovljena kao zbornik ili kompilacija, na koricama su samo Josip Pečarić i naslov.
Tu se tako našao i jedan moj tekst, posve zagonetno, jer niti me je Pečarić pitao za dopuštenje, niti bih mu ja takvo što dopustio sve da je i pitao. Meni inače nije mrsko upasti u loše društvo, ali autor bestselera “Kako su rušili HAZU?” mi je ispod svih kriterija. Trebao bih se odati pogibeljnim eksperimentima sa sintetskim drogama, a ni tada ne jamčim da bih poželio da nešto moje bude objavljeno u nekom musavom desničarskom pamfletu. To je pod jedan.
Pod dva, ne prepoznajem se ni u naslovu knjige “Kako su rušili HAZU?” Štoviše, ne samo da ne znam kako su je rušili, nego mi ne pada na pamet ni tko je to htio učiniti. Ja svakako nisam. Ja se spremam rušiti zid prema špajzi i ovaj čas nemam baš vremena za Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, a sumnjam da ću ga i u budućnosti imati. Prema rečenoj ustanovi ne gajim nikakve ambicije, ona je takva da bih joj ja teško mogao pisati da me primi. Sasvim iskreno, ja bih želio biti član Rolling Stonesa, ali mislim da me Keith i Mick ne bi uzeli ni u dopisno članstvo.
Zašto je onda Josip Pečarić uzeo moj tekst u svoju knjigu, bez da me je upitao smije li, a o boljim poslovnim običajima kao što su ugovor i honorar da i ne govorimo? Nemam pojma, ali me je raspizdilo. Najprije zato jer je stariji čovjek posrijedi. Taj Pečarić ima gotovo šezdeset godina i ne vidim nikakvog smisla da mu kažem: “Zar te mama nije naučila da se ne smije krasti?” Ono što je on napravio, naime, ordinarni je slučaj krađe autorskog djela i da imam živaca ganjati se po sudnicama, sada bih uzeo odvjetnika, tužio Josipa Pečarića i izbio mu toliki odštetni zahtjev da bi on morao založiti zubnu protezu. Pa neka okolo priča kako ga komunisti proganjaju.
Švercere koji dilaju piratske filmove prema mojim romanima ne bih dirao, a Josipa Pečarića, koji mi je napravio nemjerljivo manju štetu, bih upropastio. Čisto načelno. Jer ako šverceri na tržnici možda i ne znaju ništa o intelektualnom vlasništvu i autorskim pravima, doktor znanosti i redovni profesor bi to morao znati. Ako Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti ima za članove ljude koji takve stvari ne razumiju, čak i ne treba netko sa strane da je sruši.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )
*****
Fotografija: Jakob Goldstein