Vesna Sorić: Pričam ti anđele moj
Ako je Mario Kovač koji piše predgovor knjizi Vesne Sorić "Pričam ti, anđele moj", onaj isti Mario Kovač koji je u svijet filma i pjesništva uveo sinjskog anđela čelične šake, Boru Leea, tada su njegovi, Kovačevi, porivi da se bavi književnošću (bilo kao urednik ili kao Don King, alias Promotor) definitivno izvanknjiževni.
Ova tvrdnja, ukoliko se naravno Mario na kojega ja mislim kada mislim na Kovača na kojega mislim kadgod mislim o Mariju, u ovom slučaju poklapa sa samim sobom, mogla bi zlobne među nama odvesti korak dalje i nastaviti: zašto se onda Mario Kovač uopće bavi književnošću... ali to ćemo ostaviti njegovim urednicima i njegovim kritičarima na prosudbu. Ono što, ne u zanemarivoj mjeri, zahvaljujući i Kovaču, ostaje nama da razjasnimo jest: što je ovo pred nama? Ova knjiga, mislim. Pazite, stvar je ozbiljna.
Vesna Sorić, četrdesetogodišnjakinja, sretno je razvedena, samouka, te živi gotovo na ulici. S ruba, koji je katkad i ulica, već 20 godina, piše pjesme. Svo to vrijeme, ona pokušava ignorirati, kako korice knjige kažu, "čudnu biljku", anksioznu depresiju. Veći dio dana Vesna provodi zatvorena u svom svijetu, a kad smogne mrvu snage, izlazi na sunce. A tada, na Cvjetnom, piše, protestira, izvodi performanse, kaže, raduje se životu. Knjigu koja je pred nama posvećuje dvjema ženama koje su, svaka na svoj način, kroz radost i bol koje se u životu teško razdvaja, obilježile njezin život: majci i kćerci. Ni jedne, niti druge, nažalost, više na ovom svijetu nema.
A sada, kad smo se nagledali korica, otvaramo knjigu. Što u njoj nalazimo? Sve samo ne literaturu. Ne poeziju. Nailazimo na nespretne inverzije u sintaksi, na pretjerani sentimentalizam koji je zapravo čista patetika, na jednako tako nespretne eksplicitnosti ("ostao si sam sa svojom istinom"), na plitke i nedomišljene metafore ("suze, blistavi dijamanti na dlanu istine"; "niz bisera, bijalih suza bola"), na po ženu ponižavajuće dihotomije između svetica i vještica ("sanjao sam / noćas tvoje / lice svetice / i ljubio / lice tvoje / vještice..."), opatica i vještica ("Ti skrivaš / svoje tijelo / vještice / pod halju / svetice..."): u knjizi se grle nesvodive riječi: "gorčina" tu "peče", istovremeno se tvrdi kako "nema više sna" jer je sve "samo nedosanjan san", fascinacija fenomenom vremena rastače se u jednoriječnim stihovima u kojima "paučina prošlosti" pada po licima, a sve to čini "za buduća/vremena/neke prošle/sadašnjosti".
Da se razumijemo. Tuđom se boli niti može niti smije licitirati. Uza sva naša nastojanja da bol drugih ublažimo, da pomognemo, iskoračimo iz nas samih, bol drugoga je, baš kao i naša vlastita, nesumjerljiva. Podijeljena, kažu poslovičari, upola je manja. Nitko normalan u pitanje ne dovodi tragike života drugih. Ali, što s tim ima književnost? Što poezija?
Jednom, ne tako davno, jedan je pjesnik, za stolom na Opatovini, zadirkivajući jednog drugog, itekako plodnog, pjesnika, postavio retoričko pitanje: "čuj X; ja kužim da je tebi psihijatar rekel da ak buš pisal ti bu bilo bolje, ali kak si urednika uspel uveriti da ak to objavi da i njemu bude bolje..." Stvarno, zar smo toliko kao nacionalna kultura poklekli pred avetima samopomoći i Oprinim anđelima koji, ne više samo pisanje, nego i obvezatno objavljivanje napisanog, vide kao terapiju.
Papira ima raznih. I oni trpe sve. Ali tisak... ali korice... što je previše, previše je. Jer, ovakve knjige nisu u nas iznimka. One postaju žanr. I sam sam ih u ovoj kolumni prikazao nekoliko. Iako su mi dobrohotno govorili, nemoj, ima boljih knjiga... ima, ali i ovo postoji. Knjige kojima je književnost drugotna. Medij za izlječenje teško razlučivog buljuka šmercova.
Nadam se da se autori, kada im se ovako nešto pokloni, osjećaju bolje. I da, nakon izlječenja, prestanu pisati. Ovdje ne mislim ni na koga konkretno. A kako se osjećaju ti dobri, za svijet zabrinuti izdavači? Pogotovo kada im sama autorica sugerira, recimo nešto poput ovoga: "...nešto / opasno ne / štima / i nikako da / stvari legnu / kako treba".
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )