Višnja Stahuljak : Potres
Održava se
01.01.1901.
01.01.1901.
Na stvarni potres koji se 1880. dogodio u Zagrebu podsjeća se na samome kraju novoga romana Višnje Stahuljak "Potres" s nekoliko rečenica, koje korespondiraju s osobnim, intimnim potresima onih o čijim životnim putovima saznajemo tijekom pripovijedanja.
Uspostavlja se na taj način paralela između unutrašnjeg (ne)mira/(ne)sklada u životu Katarine, Slavice, njezine majke Zagrepčanke Ane Pavličekove i supruge siromašnoga pučkog učitelja Matije Bolfa, mlinara Jose Žalca, bratića Pavla Žalca, s prostorom koji ih označuje (Rastoke, Rakovac kraj Karlovca, Slunj, Delnice, Zagreb).
Upravo je Pavao Žalac onaj pripovjedač koji se uvodno metanarativno obraća čitateljima "kako bi volio imati snagu i predanost onih koji pišu povijest pa zabilježiti sve što zna o svojoj obitelji", najavljujući na taj način jedan oblik povijesnoga pripovijedanja, koje znači zapisivanje kretanja prema budućnosti (prati se razdoblje od srpnja 1879. do studenoga 1880.), koja je predvidivo nepredvidiva za svakoga njezina člana.
"Potres" je djelomice društveni roman uz čiji se rub prepoznaju socijalne prilike s kraja devetnaestoga stoljeća (glad, neimaština), ali je i djelomice povijesna priča o prostoru "gdje se nesretni Petar Zrinski tukao s Turcima". On nudi i geografski kontekst produbljen svakodnevnim životom likova označenih udaljenim godinama u odnosu na ove u kojima jesmo. Posve je to neobično iskustvo za suvremenu, brzu, površnu recepciju, samo povremeno svjesnu dimenzije povijesnosti.
Višnja Stahuljak napisala je jedan već pomalo zaboravljeni tip proze koji podsjeća na onu šenoinsku povijesnu narativnu matricu u kojoj se prikazani događaji nastoje ovjeriti vjerodostojnim dokumentima (autorica navodi upotrijebljenu literaturu, ali i jasno, u obliku uvodne posvete, naglašava kako su za priču zaslužni i razgovori s njezinom bakom Albinom i djedom Darkom bez "kojih ne bi bilo ovoga romana").
Kroz dvanaest poglavlja sveznajući pripovjedač blago ulazi u unutrašnjost likova naslućujući na taj način njihov osjećaj nepotpunosti, nemira i nelagode koji se tek u odnosu s izvanjskom prirodom pretvara u povremenu erupciju pozitivne energije, punine i zadovoljstva. Čini se stoga da su šum slapova Slunjčice u Rastokama, boja Korane i mlinovi razasuti uz vodenu magmu oni prostori koji daju intenzitet privatnom i intimnom životu likova u metaforički naslovljenom romanu "Potres".
Kada iskazuje fascinaciju ljepotom vode, njezinom vitalnošću, razornošću, neustrašivošću i vječnošću, kada diskretno ulazi iza zatvorenih vrata obiteljskih sudbina ili se prepušta slici zagrebačkoga Gornjega grada ili Ilice kojom prolazi "Lijepa Slava" - Višnja Stahuljak pobuđuje emocije kakve izazivaju ljudi čista srca bez obzira nalikuju li oni u ovim (post)postmodernim vremenima posljednjim romantičnim Mohikancima koji se trude u literaturi očuvati lijepe, fino nijansirane opise prirode, kao i one lirski intonirane, spore mnogostruko složene rečenice.
Kada stil romanesknog pripovijedanja prožme poetičnost ispunjena zvukovima, bojama, oblicima i mirisima, a intonacija zadobije emocionalnu čistoću, u nekim se dijelovima "Potresa" povremeno prepoznaju i osjeti melankolije i nostalgije. Kroz objektivno bilježenje izvanjskih zbivanja neočekivano ispliva neki višak značenja koji čine roman primjerom suptilne, tihe, kontemplativne proze o povijesti, polagana ritma i profinjena osjećaja za detalje i nijanse.
( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )