Vlaho Bogišić : Nekrolog za M. - nedovršeni roman

Održava se
01.01.1901.

Prvi roman Vlahe Bogišića (član uredništva Enciklopedije Miroslava Krleže, pomoćnik glavnog urednika Hrvatskoga biografskoga leksikona, urednik u Hrvatskoj enciklopediji, suautor “Malog leksikona hrvatske knjiiževnosti“, autor knjiga “Nedovršeni Europljanin“ i “Navrnute misli – fikcionalni ogledi zbilje“) pokazuje u kolikoj je mjeri krhka granica između lokalne tradicije i procesa globalizacije, liberalizma i konzervativnih društvenih vrijednosti, između religija i etničkih grupa, prostora i ljudi u njemu, daljina i blizina, između prava na pripadanje i pripadnosti same.

Dvadesetak poglavlja (Otok u Raškoj; Grob na čekanju; Tuberkoloza kože; Karajanova soba; Posljednji Supilo; Mravi u Abesiniji; Gnjile naranče; Crna Rijeka…) okupljeno je oko konteksta susreta uz granicu bez obzira je li ona administrativna, socijalna, kulturološka, privatna ili intimna. Većina priča vezana je uz Konavle i Dubrovnik, neke se na tren udaljavaju prema Zagrebu, Sarajevu, Beogradu, Skopju, Krakowu ili Italiji kako bi se upravo takvim dijagonalnim premrežavanjem dokumentirali različiti svjetovi, taloženo povijesno i političko iskustvo, zadana osobna samoća onih određenih rubom. Jer “naša granica, granica naših predjela, promatrana iznutra i gledana sa strane…u njoj i s njome povezana je samoća.”

Bogišić se posebice trudio izbjeći tradicionalan fabularni romenskni tijek meandrirajući kroz naraciju različitim intertekstualnim izletima u literaturu, povijesni dokument ili leksikonsku natuknicu. Uz tanku granicu između navedene građe i fiktivnog, fingiranog prostora kreće se i sveznajući  pripovjedač koji često puta naglo i poprilično skokovito prelazi iz prošlosti u sadašnjost  istražujući na taj način mogućnosti postmodernističkog kazivanja povijesti.

Za autora u ovome romanu pripovijedanje označava i igru sa zadanim kanonima književne teorije (otvaraju se pitanja granice žanra, teksta, lika, događaja, autorstva) kojoj je nakana ukazati kako sama povijest nije ništa jača od osobnog krhkog pamćenja. Naracijom se tako na jednome mjestu okuplja egzistencijalna zadanost i osobna čežnja opterećena destruktivnom neurozom onih “s ruba”, kao estetskim i etičkim vrijednostima koje nikada nisu uz granicu zadovoljene.

“Nekrolog za M.” palimpsestni je mozaik je gusto isprepletenih sudbina slabih (Stevan O. Anza B, Niko K., Bruno G.)  i jakih pojedinaca (kralj Aleksandar, S.Radić, F.Supilo, M.Ujević, M.Krleža)  u koji je uljepljen i poneki prizor iz autorova života (“košmar  razlika, prva svijest o tome kako su bolne i kako duboke male razlike. Za svoje gradske kolege ja sam “drugo“, graničar, za moj konavoski odgoj Milojko K., je “drugo“, Srbin“). Njegova dotematizacija ogleda se u onome “ja” koje nestaje i koje se svome nestanku suprotstavlja pričom. Na taj način naizgled  defabularizirana priča postaje simboličkom pozornicom u kojoj su svi ljudski sadržaji potopljeni apsurdom “granice“ čiji se semantički krug ciklično širi od individualnog, preko društvenog do metafizičkog plana postojanja.

Vlaho Bogišić se poigrava i s  vlastitim identitetom i nacionalnom poviješću pažljivo birajući riječi kojima će to dovoljno suptilno, a opet posve jasno pokazati. Iz ovog “nedovršenog romana” kao da izbija osjećaj nužnosti da  se u  fikciju prebaci sve ono što je ovaj autor najprije radio jezikom publicističkog ili esejističkog komentara.

( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )