Vlatko Ivandić : Ljubavne priče iz grada kraj mora
Što to uznemiruje pulskog književnika Vlatka Ivandića da se i u svojoj četvrtoj knjizi ("Priče ptica i ljudi", "Prije nego bura stane", "Atelje pod morem") usuđuju pisati o osjetima, o patetičnoj tjeskobi i distanciranoj osami, o konzervativizmu i moralu, o senzibilitetu zaljubljenoga koji je ranjiv, zanesen, u iščekivanju, uništen, "zaposjednut", otvoren u svojoj nasladi.
Kroz petnaest priča naslovljenih ženskim imenima (Petra, Tamara, Marta, Ljerka, Ana,...) i jednom short proznom sublimatu sastavljenom od spomenutih u drugim pričama likova i sudbina naslovljenom imenom Vlado, autor ne piše o ljubavnoj žudnji ili tjelesnosti, već se u njima prepoznaje zgusnuti pogled distanciranoga pripovjedača na različite oblike potisnute sentimentalnosti.
Pripovjedača u njima stoga zanima neka vrsta naivnosti koja samu sebe prepoznaje kao takvu, koja sebe preispituje i promišlja,
koja je lucidna u svom propadanju, a trijezna u svojoj opscenosti. Različita tipologija mogućih muškoženskih odnosa ogoljena je do esencije, ali se je autor gotovo u svim pričama uspio oteti donošenju zaključaka, poenti. Poslužio se on iznenadnim, nedorečenim, brzim krajevima prepuštajući čitateljima moguće odgovore.
Očiti utjecaj Carverove literature vidljiv je upravo u načinu pisanja o fragmentima iz života tako da otvorenost kraja neka polazišta za rješenja kompliciranih ljubavnih komunikacija pronalazi u stvarnosti. Ivandić ne piše o samome sebi, što bi pričama dalo nešto "sočnijeg" iskustva vlastite kože, a ne trudi se niti ubaciti nešto jasnijega ženskoga pogleda u kodiranje intimnih odnosa u tekst, što bi zbirku u cjelini činilo dinamičnijom i provokativnijom.
On se kroz priče pojavljuje kao narator koji se uspio nekom vrstom prozne skrivene kamere uvući u privatne i javne prostore svojih likova projicirajući pri tome onu intimnu, nevidljivu stranu ljubavnih odnosa. Uhvatio se vrlo spretno u prozni koštac i s urbanom antropologijom s početka dvadeset prvoga stoljeća, protokom vremena koji dominira u većini priča i s tranzicijskom otuđenošću koja je uvučena u kamene pločnike jednoga rezigniranog grada uz more (Pule).
Suptilno je pri tome osluškivao različita stanja zaljubljenosti kako bi ih potom preoblikovao u mapu nježne, ali i one opore, iskonske osjećajnosti. Stil ovih priča krajnje je jednostavan, minimalistički, što ovjerava Ivandićevu spisateljsku sve veću narativnu zrelost. Autor izbjegava eksplikacije bilo koje vrste pa čitatelj sve potrebno saznaje iz konteksta same priče.
U zbirci "Ljubavne priče iz grada kraj mora" u fokusu radnje je prvenstveno način komunikacije između dvoje ljudi implicitne ili eksplicitne zaljubljenosti, ali i traganje za odgovorima na koji način ljubav mijenja njihovo verbalno ponašanje i izražavanje. Neke su priče skoncentrirane oko arhetipskih figura kao što su Čekanje, Čežnja, Dodir, Ogovaranje, Napuštanje. Ivandić se tako poslužio mimetskim prosedeom karakterističnim za stvarnosnu prozu: pulska urbana priča, licemjerje modernih gradskih veza, nostalgija za osjećajnošću, rock and roll bitka sa svakodnevljem, western brzi odlasci.
Čitajući ih, često se u njima osjeća ona nelagoda koja se prepoznaje svaki put kada se vlastiti odraz ugleda u nekim udaljenim,
tuđim sudbinama.
( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )