Wolfgang Herrndorf : Čik – najbolje ljeto od svih

Sjećate se kad ste imali 14 godina, kako ste mislili da ste obični i dosadni, da nikad nećete biti tako cool kao vaši prijatelji iz razreda? Cura u koju ste zaljubljeni uopće vas ne primjećuje, starci stalno nešto gnjave, škola je dosadna i zahtjevna, ljubavni život vam je nikakav (i mislite da će takav ostati zauvijek!) Točno je takav Maik Klingenberg, glavni lik romana „Čik : Najbolje ljeto od svih“ (In.tri, prev. Anda Bukvić Pažin, 2022.) njemačkog pisca, slikara i ilustratora Wolfganga Herrndorfa.

U početku romana Maik sjedi krvav i zapišan u policijskoj stanici, ne znamo što se dogodilo ali od prve rečenice je napeto i duhovito:

Prvo je tu miris krvi i kave. Aparat za kavu je na stolu preko puta, a krv je u mojim cipelama. Da budem posve iskren, nije samo krv. Kad je onaj stariji rekao četrnaest, upišao sam se u gaće. Cijelo sam vrijeme zgrbljen visio na stolcu i nisam se micao. Vrtjelo mi se u glavi. Trudio sam se izgledati onako kako sam pretpostavljao da Čik izgleda kada mu netko kaže „četrnaest“ i onda sam se od straha upišao u gaće. Maik Klingenberg, junak. S tim da uopće ne znam zašto se sad uzbuđujem. Pa cijelo je vrijeme bilo jasno da će tako završiti. Čik se sigurno nije upišao u gaće. (7)
Priča je retrospektivno ispripovijedana Maikovim glasom. On je četrnaestogodišnjak iz bogate ali potpuno disfunkcionalne obitelji kojem dani prolaze u dosadi i samosažaljevanju. No to će se promijeniti kad upozna Čika, Rusa mongolskog podrijetla, novog problematičnog učenika o kojem ne zna puno, osim što mu djeluje misteriozno i opako, i sve ukazuje na to da dolazi iz puno nižeg socijalnog sloja. Upravo počinju ljetni praznici i naša se dva luzera prepoznaju, sjedaju u oronulu Ladu koju je Čik samo „posudio“ i kreću u avanturu. 

Književnost za mlade prepuna je autsajdera koji se suprotstavljaju očekivanjima odraslih. Poput Pipi Duge Čarape ili Huckleberryja Finna, oni kao da svijet doživljavaju iznova, skaču u vodu kao da u nju još nitko nikada nije skočio, žele svijet iskusiti i osjetiti do kraja. Živeći punim plućima i ne osvrćući se na konvencije oni prestaju biti blentava djeca, a svijet im se zauzvrat otkriva u svoj svojoj kompleksnosti i kontradikciji, rastvara im svoje svijetle i mračne strane, svoje uskrate i raskoši, uspone i padove, a oni ga prihvaćaju, želeći još i još tog ushićenja zbog novog i neotkrivenog, zbog nečega što im se čini odraslo i njima do tada skriveno.  

Takvo je i putovanje Maika i Čika. Puno neočekivanih obrata, od krivih skretanja i rizične vožnje autoputom do praktičnih problema s novcima i hranom (ponijeli su smrznute pizze ali im nije palo na pamet da ih neće imati gdje zagrijati, pa su ih morali baciti, a imali su i dosta konzervi – ali nijedan otvarač!). Događaju im se i divne stvari – očarava ih zvjezdano nebo koje je „puno bolje od televizije“ pa mogu mirno lamentirati o postojanju života na drugim planetima. Ne znaju kamo idu, to im nije ni važno (jer „karte su za pizdeke“), samo putuju, ostavljajući za sobom svoje živote, frustracije i probleme. To je putovanje za njih toliko transformativno da Maik teško može uopće zamisliti da će se nedugo nakon toga vratiti u Berlin u školu i da će sve biti po starom.

Čik Herrndorf Wolfgang

Na početku romana Čik i Maik su usamljeni, ogorčeni i podozrivi jedan prema drugome. Maik je iskreniji i naivniji, a Čik je malo proračunatiji, čini se da je na svojoj koži osjetio da ne treba izlijetati sa svojim mišljenjem, niti pred drugima previše govoriti o sebi – radije se pravi opak i drži jezik za zubima. Unatoč toj razlici, obojica su još uvijek djeca koja žude za pažnjom i za autohtonim kontaktom.

Putovanje ih je zbližilo i omogućilo im da shvate da su puno sličniji nego što su mogli i pretpostaviti. Prava prijateljstva koja uključuju razumijevanje i uvažavanje su rijetka i ne nastaju preko noći. U odnose treba uložiti vrijeme i iskrenost, treba se usuditi pokazati prave emocije. Vjerujem da će se mnogi mladi ljudi pronaći u emocionalnoj zapretenosti glavnih junaka. U našoj kulturi dječake u pubertetu sve odvraća od pokazivanja osjećaja koji postaju sinonim za slabosti, od njih se očekuje da budu samouvjereni i odlučni, pa djeca rano shvate da je prave osjećaje najbolje sakriti, ismijati i preobući u nešto drugo. To je sigurno jedan od razloga za bujanje nasilja svuda oko nas, jer ono što začepimo s jedne strane, vratit će nam se negdje drugdje, i neće uvijek imati pozitivne posljedice. 

Roman „Čik“ će biti jednako zanimljiv i napet tinejdžerima i tinejdžericama, ali za dječake može imati i emancipatorsku ulogu – osloboditi ih zatvorenosti u vlastite strahove, nesigurnosti, omogućiti im da svoja emocionalna stanja pokušaju prvo artikulirati sebi, a onda možda i podijeliti s drugima. Američki režiser i pisac Neil Jordan jednom je rekao da umjetnost stvara jezik za emocije koje ljudi nisu ni znali da imaju. Zato čitamo – da si približimo taj jezik kojim onda možemo lakše izraziti ono što osjećamo. 

Jako mi se svidjela i činjenica da je tema homoseksualnosti ovdje posve normalizirana – spomenuta u jednom odlomku. To me ispunilo nekom nadom, osjetila sam da želim živjeti u svijetu u kojem drugačiju seksualnu orijentaciju nabrajamo kao samo još jednu usputnu činjenicu kojoj se nitko ne čudi niti je tko naglašava, jer za time nema nikakve potrebe.

Od pamtivijeka postavljamo pitanje jesu li ljudi većinom loši ili su uglavnom dobri, i teško je na njega zadovoljavajuće odgovoriti. Kompromisan odgovor bi glasio da ljudi u sebi imaju kapacitet za oboje, i da to jako ovisi o okolnostima. Tema je to mnogih umjetničkih djela, a mene se po tom pitanju najviše dojmio južnokorejski film „Parazit“ (red. Bong Joon-ho, 2019.). On tragikomično ističe kontrast između pripadnika najsiromašnijeg i najbogatijeg sloja društva, plete priču o tome kako su došli divlji i istjerali pitome. 

Dobrostojeća, obrazovana i relativno opuštena junakinja ovog filma kojoj su stvari u životu išle lako, benevolentna je jer ne očekuje napad na svakom koraku. Njezinu naivnost iskorištava obitelj s dna društvene ljestvice sastavljena od siromašnih, ranjenih i odbačenih pojedinaca koji se laktare, varaju i obmanjuju, imajući četiri para očiju otvorenih – jer im je to jedini način preživljavanja. Bogata protagonistica ne vidi da čitava obitelj „parazitari“ na njoj jer to uopće ne očekuje (prerijetko smo u stanju osvijestiti ono što ne možemo zamisliti) i to cijelu priču vodi vrlo tragičnom kraju.  

Nakon čitanja „Čika“, takva poruka „Parazita“ počinje se činiti pomalo crno-bijelom i holivudski stereotipnom, jer sudbine i ponašanje Maika i Čika pokazuju da je svaka obitelj problematična na svoj način, i da to ne mora nužno biti povezano sa socijalnim slojem. Iako Maik živi u kući s bazenom i poslugom a Čik je gotovo socijalni slučaj, na kraju nam je jasno da su oba dječaka podjednako zanemarena i zapuštena, što dovodi u pitanje poznatu Tolstojevu izreku s početka „Ane Karenjine“ da je „svaka nesretna obitelj nesretna na svoj način“ – jer naši su junaci nesretni i nesigurni na dosta sličan način, nesređene okolnosti iz kojih dolaze učinile su ih ranjivijima i potrebitijima nego što bi mladi ljudi njihove dobi trebali biti.  

I kao još jedna suprotnost „Parazitu“, na pitanje jesu li ljudi generalno loši ili dobri, ovaj roman odgovara optimistično, nudeći nam obilje nade. Maik razmišlja ovako:

Još od malena otac me je učio da je svijet loš. Svijet je loš i ljudi su loši. Ne vjeruj nikome, ne razgovaraj sa strancima i tako dalje. To su mi govorili roditelji, to su mi govorili učitelji, a to mi je rekla i televizija. Kad gledaš vijesti: ljudi su loši. Kad gledaš televizijske reportaže: ljudi su loši. I možda je to i bila istina, ljudi su 99% loši. Ali ono što je bilo čudno je da smo Čik i ja na svome putovanju sretali gotovo isključivo onaj jedan posto koji nije bio loš. Telefonom probudiš nekoga u četiri ujutro, bez dobra razloga, a on je superljubazan i još ti i nudi pomoć. Na takvo što bi možda i u školi trebalo upozoriti, da nas ne bi potpuno zateklo. Ja sam u svakom slučaju bio toliko zatečen da sam samo zamuckivao. (165) 
I zaista, svaki put kad su dječaci bili u nevolji i trebali pomoć, netko bi im se našao pri ruci. Dakle dobro se skriva na najneočekivanijim mjestima – i ne smo to – nego nam ljudi koje smo sami izabrali mogu biti bliži od onih koji su nam stvarno familija, koje bismo trebali izabrati. I nema nikakvog razloga da se zbog toga osjećamo loše. 

Iako je „Čik“, poput svih dobrih romana za mlade, pogodan i za odrasle, svakako bi se trebao naći u školskoj lektiri. Mnogo je razloga za to. To je odličan suvremeni bildungsroman bez ideologije, političke korektnosti, koji tematizira susret s Drugim. Zatim, to je uvjerljiva priča o dvoje djece koja se žele prikazati odraslijima i ozbiljnijima nego što jesu (a tko to u njihovoj dobi nije htio?). Uz to, „Čik“ je roman za mlade i roman ceste u jednom, napisan znatiželjnim tinejdžerskim glasom, duhovit i autentičan od prve stranice. Čita se u dahu jer želite saznati što je dalje bilo, i kao u najboljim avanturističkim romanima – imate osjećaj da se stranice okreću same od sebe.  

Radi se i o vrhunskom stilskom ostvarenju, punokrvnoj književnosti koja se povremeno pretvara u poeziju:

I staza je polako postajala močvarna, Čik se u prvoj brzini vukao po blatnjavim rupama na putu, električni stupovi stalno pored nas. Znojio sam se. Četiri kilometra. Pet kilometara. Teren se malo uzdigao. Niz električnih stupova je završio, s posljednjega su visjeli kabeli poput svježe oprane kose, deset metara iza toga završavao je svijet. To je trebalo vidjeti: krajolik je jednostavno prestao. Izašli smo iz auta i stali na zadnji busen trave. Pod našim nogama zemlja je bila strmo odrezana, padala je najmanje trideset, četrdeset metara duboko, a ispod se prostirao mjesečev krajolik.(140)

No „Čik“ je za lektiru najviše zbog toga što će se mnogi mladi čitatelji moći poistovjetiti s Maikom i Čikom i njihovim problemima. Prepoznat će se u njihovoj nesigurnosti i želji za zrelošću, s njima će se moći nasmijati, možda i rasplakati, zapamtiti njihove avanture ili rečenice kao što pamte neke koje im je netko stvarno rekao. Jer i ovo je „stvarno“. Čitanje je razgovaranje s likovima i autorima i autoricama koji su ih zamislili, i nudi uživljavanje u situacije koje se protagonistima događaju – zato neke rečenice iz knjiga koje su nas se dojmile ostaju ugrađene u našu osobnost cijeli život. Šteta što na satovima lektire to rijetko imamo mogućnost primijetiti. 

U „Čiku“ se spominje jedan takav sat na kojem učenici trebaju interpretirati priču Bertolta Brechta. Čik je pred razredom pročitao svoje maštovito viđenje djela koje profesor nije ni komentirao, a rasprava se nastavila tek nakon što je „Anja pročitala ispravnu interpretaciju, onu s Googla.“ Zvuči poznato? Izgleda da se i od njemačkih učenika očekuje „ispravna interpretacija“ književnih djela. Ali što znači ispravno shvatiti ili pročitati neko umjetničko djelo, osobito kad znamo da svatko čita sa svim svojim iskustvima, sjećanjima, htijenjima, te da nam svako novo čitanje donosi nove slojeve razumijevanja djela. 

Pogovor prevoditeljice Ande Bukvić Pažin podsjeća na prošla vremena kad knjiga nije bila jeftina i brza roba već se razmišljalo dugoročnije – o indeksima, predgovorima i pogovorima koji će čitateljima olakšati ulaz u knjigu. A ovaj je pogovor vrlo zavodljiv poziv na čitanje, ali i dopuštenje da u romanu uživamo više puta, da polako ljuštimo njegove slojeve i zadržavamo u sebi ono što nas se tiče, a ne ono što bi se očekivalo da pod „dojam o djelu“ upišemo u dnevnik čitanja. Opetovana čitanja nisu gubljenje vremena, kako bismo možda u ovom užurbanom vremenu mogli pomisliti – nego nas obogaćuju raznim dotad neistraženim slojevima djela. I potpuno je prirodno da želimo ponovno i ponovno osjetiti užitak u umjetničkim djelima, o tome nadahnuto piše kritičarka i spisateljica Nataša Govedić u upravo objavljenoj knjizi o kritici: „Oscar Wilde izlazi iz zatvora ili vaša omiljena umjetnost zove se kritika“ (Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa, 2022.) koju preporučujem za čitanje i širenje obzora.

Za Wolfganga Herrndorfa pišu da je bio genijalan, čudesno inteligentan i eksplozivno kreativan, a  roman „Čik“ je napisao posljednjim snagama, kad je već znao da mu je kraj zbog maligne bolesti blizu. Prvo izdanje je izašlo 2010., u međuvremenu je u Njemačkoj doživio 93 izdanja, preveden je na brojne jezike, te nije čudo da ga nazivaju modernim klasikom. Ja mogu reći da je to, uz „Knjigu intimne gramatike“ Davida Grossmana (prev. Andrea Weiss Sadeh, Fraktura), sigurno jedna od najboljih knjiga koju sam pročitala prošle godine. 

Njemački redatelj Fatih Akin snimio je 2016. i dinamičan, zabavan i vizualno atraktivan film „Tschick“ („Goodbye Berlin“). Pogledaju li ovaj film, mladi ljudi će upoznati vrhunskog suvremenog režisera koji im može otvoriti nove svjetove. Jer književnost je jedna neprekidna rečenica od Homera do danas, i u nju se vrlo uspješno ubacuju nove knjige, novi filmovi i druga umjetnička djela koja onda čitamo, slušamo i gledamo, koja nas obogaćuju na najnevjerojatnije načine, i sve je to povezano – različite se umjetnosti mogu promatrati u svome supostojanju – to je još jedna lekcija koju su nam satovi lektire nažalost propustili prenijeti.   

Wolfgang Herrndorf

Čik : Najbolje ljeto od svih

• Prijevod: Anda Bukvić Pažin
• In.Tri 11/2022.
• 205 str., meki uvez
• ISBN 9789538178290

Zašto se u osmom razredu ukrade auto i ode na ljetovanje? Wolfgang Herrndorf napisao je ovaj roman da bismo i mi sebi postavili to pitanje, a onda pobrojali odgovore koji nam se čine smislenima. 'Čik' je roman ceste u kojem se događaju sve same nedopustive i strašne stvari (Alkohol? Psovke? Krađa? Krađa auta? Bijeg od kuće? Još psovki?).