Wolfram Eilenberger : Doba čarobnjaka
Doba čarobnjaka
Vjerojatno se pitate što je zajedničko filozofima Ludwigu Wittgensteinu, Martinu Heideggeru, Ernstu Cassireru i Walteru Benjaminu, odnosno koje su njihove poveznice osim djelomično istodobnog vremenskog djelovanja i zajedničkog (njemačkog) jezika na kojem su promišljali i pisali svoje filozofske eseje i knjige. Postoje li dodirne točke u djelovanju ove četvorice različitih mislilaca – „proroka tubitka“ Heideggera, autora utjecajnoga "Tractatusa" Wittgensteina, neokantovca Cassirera i jednoga od utemeljitelja kritičke teorije Benjamina – osim spomenutoga vremenskog tjesnaca (1919. – 1929.) u kojem objavljuju svoja najznačajnija djela (Wittgenstein i Heidegger) ili se nalaze na svojevrsnom životnom i stvaralačkom vrhuncu (Cassirer i Benjamin)? Je li to zajedničko propitivanje o bitku i „granicama jezika i svijeta“, analiza propadanja „moderne“, ili kritika tehnologije? Koja su bitna pitanja, na kraju krajeva, svojim filozofskim promišljanjem otvorili i ostavili iza sebe?
Odgovore na ova i slična pitanja u svojoj odličnoj knjizi "Doba čarobnjaka: Veliko desetljeće filozofije 1919. – 1929." (Fraktura, rujan 2019., prevoditeljica Ines Meštrović) – intrigantnom djelu koje čitatelja osvaja spisateljskim stilom kao i potkrijepljenošću činjenicama i filozofskim citatima – dao nam je Wolfram Eilenberger, jedan od najznačajnijih njemačkih filozofa i pisaca srednje generacije. Autor u svojem tekstu ne pokušava zavoditi čitatelja, tražeći bez prestanka zajedničke temelje Heideggeru i Cassireru, s jedne strane, ili Wittgensteinu i Benjaminu, s druge strane, jer je i njemu jasno da je riječ o različitim životnim i filozofskim pristupima u kojima postoje tek uzgredne dodirne točke. Eilenberger je filozofski pisac, kako sam voli naglasiti, čija je glavna strast primjena filozofskih ideja u suvremenom životu, stoga ne čudi što je bio višegodišnji glavni urednik cijenjenoga časopisa Philosophie Magazin, dok je trenutačno kolumnist tjednika Die Zeit i voditelj gledane televizijske emisije Zvjezdani sati filozofije. Taj entuzijazam i otvorenost za „populariziranje“ filozofske misli vidljivi su i u autorovu pristupu pisanju ovoga djela: svjestan činjenice da suvremeni „prosječni“ čitatelj prelagano odustaje od „zahtjevnih“ tema i knjiga, Eilenberger nas uvodi u predvorje promišljanja djel(ovanj)a ove četvorice mislilaca uz zanimljive biografske crtice, životne „štiklece“ – zabavne, duhovite ili opore – i misaone pasaže kako bismo se nakon toga zajedno s njim našli usred „velikih“ i „teških“ filozofskih tema kojima su se spomenuti filozofi bavili.
U više sam navrata čitao Wittgensteinov "Tractatus logico-philosophicus", objavljen prvo 1921. na njemačkom jeziku pod nazivom "Logisch-philosophische Abhandlung" u časopisu Annalen der Naturphilosophie, a zatim 1922. godine u Londonu u dvojezičnom njemačko-engleskom izdanju (dostupan domaćim čitateljima u prijevodu Gaje Petrovića – prvo izdanje tog prijevoda objavljeno je 1960. u biblioteci Logos tadašnjeg sarajevskoga izdavača Veselin Masleša – u reizdanju Modernih vremena iz 2003.), i Heideggerovo djelo iz 1927. "Bitak i vrijeme" (prev. Hrvoje Šarinić, Naprijed, Zagreb, 1985.). Često se kaže kako su Wittgenstein i Heidegger dvojica najutjecajnijih filozofa 20. stoljeća, čija se djela – "Tractatus" i "Bitak i vrijeme" – s jedne strane smatraju najznačajnijim filozofskim knjigama prošloga stoljeća, a s druge strane čine podosta nerazumljivima. Upravo je ta „nerazumljivost“ i razlog zašto se pojedini studenti filozofije i zaljubljenici u filozofsku misao općenito, a da ne govorim o manje zainteresiranim čitateljima, nerado hvataju ukoštac s ovim djelima i pojmovima (temama) kao što su „granice jezika i svijeta“, zaborav bitka ili Heideggerovi neologizmi (tubitak, okolni svijet, biti-u-svijetu, briga i pribor).
Isto tako, ta „nepodnošljiva težina pisanja“ poziv je čitatelju namjerniku na višestruko proučavanje pojedinih rečenica i odlomaka koji se nalaze u spomenutim djelima… I tu je upravo Wolfram Eilenberger napravio iskorak: svojim „otvorenim“ pristupom tim „velikim“ temama i načinom pisanja omogućio je da se „doba čarobnjaka“ pred nama rastvori, i bude jednako zanimljivo, kako manje zahtjevnim proučavateljima tako i poznatim filozofima poput Rüdigera Safranskoga naprimjer, koji je, među ostalima, pohvalio knjigu.
Vratimo se, unatoč tome što među ovim misliocima nije bilo previše doticaja, nekim dodirnim točkama koje, kao što „Eilenberger upečatljivo pokazuje, tvore nevjerojatnu duhovnu konstelaciju i predstavljaju četiri životne koncepije i četiri odgovora na pitanje: što je čovjek?“ (Safranski). Svatko od ovih autora na svoj način razmišlja o Wittgensteinovoj tvrdnji da „granice moga jezika znače granice moga svijeta“ (Tractatus 5,6). Naprimjer, Benjamin se propituje o spomenutim „granicama“ tako da se „od pjesništva preko logike spušta duboko do teologije i judaističkog mesijanstva“ – kao što autor primjećuje u knjizi (str. 107) – dok Wittgensteina, s druge strane, „kao filozofa jezika poetika navodi k logici“. Isto tako, premda Wittgenstein odbacuje iskaze o bitku – jer su, strogo uzevši, besmisleni – razmišljanje o bitku odnosno o ljudskom tubitku (čovjeku) i te kako je bitno za ove autore: Heidegger postavljajući pitanje o „smislu bitka“ govori o zaboravu bitka u zapadnoj filozofiji, „tijekom stalnog procesa propadanja, koji za Heideggera 1925. započinje najkasnije s Aristotelom“ (str. 236-237), Benjamin postavlja tezu da je jezik „u službi objave bitka“ (str. 223), a Cassirer povezuje bitak i simboličke oblike.
Svojevrsna fizička kritična (dodirna) točka među spomenutim filozofima jest rasprava u švicarskom Davosu 1929. između Ernsta Cassirera i Martina Heideggera, koja se, prema autorovim riječima, „danas smatra prijelomnim događajem u povijesti mišljenja“ (str. 25). Epohalna je bila i tema koju su odabrali organizatori sveučilišnoga simpozija u Davosu: Kantovo pitanje „Što je čovjek?“. Sudar je bio to dvaju svjetova, Cassirerova uljudnog, akademskog filozofskog pristupa i „divljeg“ Heideggerova nastupa u kojem će „pokušati uništiti Ernsta“, kako je u svojim sjećanjima iz Davosa tek dvadesetak godina kasnije zabilježila Ernstova žena Toni Cassirer. Taj „mitski Davos“ suprotstavlja Heideggera, „tajnog kralja“ filozofije njemačkoga govornog područja (kako mu je svojedobno tepala mlada studentica filozofije Hannah Arendt), koji je dvije godine ranije objavio "Bitak i vrijeme" te se uspeo na zvjezdano filozofsko nebo poput kometa, i Cassirera, koji je u posljednjih deset godina napisao i objavio "Filozofiju simboličkih oblika" u tri sveska (1923. – 1929.) i „dosegnuo vrhunac slave i stvaralaštva“. Budući da čitateljima ne želim kvariti neizvjesnost vezanu uz ishod tog filozofskog dvoboja – kojem su nazočile i buduće značajne veličine poslijeratne filozofije poput Emmanuela Lévinasa, Norberta Eliasa, Joachima Rittera i Rudolfa Carnapa – upućujem na čitanje ovih zanimljivih i gotovo filmski prikazanih stranica Eilenbergerove knjige. Možda je i najbolji sažeti komentar rasprave u Davosu dao sam Carnap, poznati filozof jezika i pripadnik Bečkog kruga, koji je zabilježio 18. ožujka 1929. u svoj dnevnik: „Sveučilišni simpozij, Cassirer govori dobro, premda pomalo poput pastora. (…) Heidegger ozbiljno i činjenično, ljudski gledano jako privlačno.“
Eilenbergerova knjiga u svojih osam velikih cjelina daje i više nego kvalitetan presjek filozofske misli i ozračja u kojima su se ova četvorica mislilaca razvijala. U "Dobu čarobnjaka" razvidni su i njihovi religijski i politički stavovi, kako prije tako i poslije 1929. Za Cassirera, koji se priklanja demokraciji i Weimarskoj Republici, jezik, mit, religija, umjetnost i znanost različiti su oblici duhovnoga stvaralaštva, Heidegger u svojem životu i djelovanju sve više zatomljuje (katoličku) vjeru i okreće se nacizmu, Wittgenstein, koji je mrzio svaki oblik totalitarizma (pa tako i nacizam), odlazi u svojevrsnu mistiku, a Benjamin, objavljujući (napokon) "Podrijetlo njemačke žalobne igre" (1928.) i potucajući se Europom, dvoji između židovske mistike i komunizma. Različiti su i njihovi životni putevi u razdoblju koje nastupa… Wittgenstein se, nakon što je radio kao učitelj u pučkim školama u donjoaustrijskoj provinciji (1920. – 1926.) i vrtlarski pomoćnik u samostanu u blizini Beča (1926.), odlučuje vratiti filozofiji i ponovno nastanjuje u Cambridgeu 1929., gdje je doktorirao (kao teza prihvaćen mu je "Tractatus") i poslije predavao. Cassirer je iste godine postao rektor Sveučilišta u Hamburgu da bi već 1933. napustio s obitelji Njemačku zbog rastućega antisemitizma. Benjamin iz istih razloga, nakon živčanog sloma 1929., odlazi živjeti u Pariz, dok se Heidegger, s druge strane, priklonio Hitleru i kao član NSDAP-a 1933. godine postao rektor Sveučilišta u Freiburgu…
Evo i jedne zanimljive biografske crtice, koju autor navodi u knjizi (str. 358), za kraj. Ludwig Wittgenstein je, dakle, počeo raditi 1930. kao profesor u Cambridgeu. Na pitanje, koje mu je postavio suradnik fakulteta, koji bi naziv trebao navesti za njegov kolegij – autor "Tractatusa" dugo je razmišljao i napokon odgovorio: „Filozofija? A što drugo?“. Možda je upravo to i najbolji odgovor na pitanje s početka ovoga osvrta što je zajedničko Wittgensteinu, Heideggeru, Cassireru i Benjaminu. Eilenberger nam u knjizi "Doba čarobnjaka" – koja je, osim što je postala njemački bestseler (!), prevedena u nepune dvije godine na dvadesetak jezika te je 2018. dobila prestižni Bayerischer Buchpreis – oslikavajući neobične osobnosti i duboke filozofske probleme, zaigrano pokazuje kako nastaje misao pojedinih filozofa i propituje načine na koje se (njihova) filozofija i život međusobno isprepleću ili razilaze.
Doba čarobnjaka : Veliko desetljeće filozofije 1919.–1929.
- Prijevod: Ines Meštrović
- Fraktura 09/2019.
- 400 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789533581620
U životnome putu i revolucionarnome mišljenju četvorice iznimnih filozofa (Martin Heidegger, Walter Benjamin, Ludwig Wittgenstein i Ernst Cassirer), smatra Wolfram Eilenberger, nalazimo i temelje iskona našeg današnjeg svijeta. Zahvaljujući autorovu velikom pripovijedalačkom umijeću, 'Doba čarobnjaka', ta retrospektiva dvadesetih godina, podjednako inspirira kao što i opominje.