Zašto nas ne vole statistike?
Svake godine u Noći knjige, na svečanom otvorenju ove najmasovnije knjiške manifestacije u Hrvatskoj, organizatori objelodane najnovije brojke, stupce i grafove koji pokazuje koliko se u Hrvatskoj čitaju i kupuju knjige, pa onda krene kratkotrajno komentiranje i lamentiranje po medijima, a katkad se i stručni krugovi zabrinu nad rezultatima koji nam ne idu u prilog. Sada već višegodišnji statistički pokazatelji trebali bi valjda biti dovoljni da se oni najnadležniji ubrzaju, bez pokušaja da kroz neke nove reinterpretacije današnje rezultate prikazuju i kao ne tako loše, hvatajući se za neke opće svjetske trendove tj. pokoji segment usporedbi koje bi nam eventualno mogla ići u prilog.
Jer, ako je u prvom valu istraživanja (2004.-2006.), u jeku akcije "knjiga uz novine" nešto više od trećine stanovnika Hrvatske starijih od 15 godina u zadnja tri mjeseca kupilo knjigu za sebe i svoju djecu ili za poklon, danas to čini tek jedna petina ispitanika. U toj prvoj fazi istraživanja anketirane se nije pitalo jesu li pročitali knjigu u proteklih godinu dana, to je pitanje uvedeno u drugoj seriji istraživanja provedenog u prosincu 2011. godine i tada je 56% ispitanika odgovorilo pozitivno.
Nezadovoljni rezultatima koje se nam davala istraživanja knjiška zajednica potaknula je donošenje Nacionalne strategije poticanja čitanja (NSPČ), ona tek 2017. napokon i usvojena, pa je uslijedila pandemija COVID-a, rat u Ukrajini... no sve to ne može biti opravdanje jer u brojnim zemljama čitanja je npr. tijekom pandemije COVID-a raslo! I eto nas u 2023. i na samo 40% onih koji su pročitali barem jednu knjigu tijekom godine, što znači da čak 60% anketiranih nije pročitalo niti jednu!
Nepodnošljiva je lakoća čekanja
Nedavno je francuski CNL – Centre National du Livre (Nacionalni centar za knjigu) i objavio da čak 86% Francuza sebe smatra čitateljima knjiga, tj. gotovo njih 9 od 10. Jednako je važan podatak da oni koji čitaju i kupuju knjige, njih čak 88%, što je i više nego četiri puta veći postotak nego li u Hrvatskoj. U redu, možemo reći da je uspoređivati se s Francuskom pretjerano ili preambiciozno, no ako se usporedimo i s ne toliko brojčano mnogoljudnijom Norveškom (cca 5,2 milijuna stanovnika) i opet dolazimo do preko 80% Norvežana koji čitaju knjige. Vjerojatno je i to neprimjerena usporedba, no uvijek sam smatrao da je bolje učiti od najboljih a ne od prosječnih ili sebi sličnih!
U Sloveniji je istraživanje iz 2019. godine pokazalo da je 51% Slovenaca pročitalo knjigu u godinu dana, ALI i da ih je 47% kupilo knjigu, bilo za sebe bilo za druge, i u ovom potonjem je bitna statistička razlika između Hrvatske i Slovenije. Jer bez snažnog tržišta, čitatelja koji u dovoljnoj mjeri kupuju (alternativno i posuđuju knjige) nema razvoja knjižnog sektora. Dakle, ako nešto ubrzo ne preokrenemo naša godišnja istraživanja neće se zadržavati samo na razini godišnje statističke pogreške, jer već i sada ako pogledamo "petoljetku" graf pokazuje zabrinjavajući pad čitalačkih navika, dok kupnja knjige "samo" stagnira.
Ulagati u obrazovanje i u kulturu, ulagati sasvim konkretno a ne deklarativno u provođenje Nacionalne strategije poticanja čitanja (NSPČ) znači zagrabiti dublje u državni proračun i tijekom ne jedne godine već kontinuirano tijekom barem tijekom jedne decenije investirati u sve one segmente i modele poticanja čitanja koji se u svakoj ozbiljnijoj europskoj zemlji smatraju nužnim da bi se sprječilo urušavanje kulture čitanja, navika kupovanja knjiga (svejedno u kojim formatima) itd. U situaciji u kakvoj je Hrvatska to bi značili da bi barem kroz nekoliok godina intenzivnijeg probođenja NSČP praktično trebalo udvostručiti godišnja ulaganja u sektor knjige. Dobro je da je od ove godine napokon krenula mjera "Rođeni za čitanje" na području cijele države, ali se i na nju moralo predugo čekati, i to je najveći hrvatski problem.
Nepodnošljiva je lakoća čekanja u situacijama kada treba djelovati odlučno i brzo, ili suvremenim žargonom rečeno kada se zahtijeva koordinirani multitasking. Kao što mi je neshvatljiva još uvijek nedovoljna suradnja dva ključna igrača, Ministarstva kulture i medija i Ministarstva znanosti i obrazovanja, kojima bi, kada napokon doluče što i kako, snažniju podršku trebali dati i Ministarstvo financija i Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja.
U trenutku dok završavam ovaj tekst još nije poznato jesu li uvažene kritike manjih nakladnika i knjižara na osnovne postavke skorašnjeg natječaja za transformaciju i jačanje konkurentnosti kulturnih i kreativnih industrija, jer ukoliko velika sredstva koja se planiraju uložiti u kreative sektore, uključujući i onaj knjižni, mimoiđu one manje subjekte koji se sve ove godine trude da Hrvatske ne sklizne u opću trivijalizacije knjižne proizvodnje, tada ćemo dodatnu utabati put prema dolje.
** tekst je u kraćoj verziji prvotno objavljen u Best Booku, mjesečnom prilogu o knjigama tjednika Express.