Zašto ne štrajka onaj tko bi trebao
Što je subjekt, a što predikat u rečenici Na vrh brda vrba mrda; “Aaaa...”; “Ajmo, ajmo, to mora biti kao iz topa. U pola noći da te probudim, ti moraš znati što je subjekt, a što predikat u rečenici Na vrh brda vrba mrda.
“Vrda”, bubne moj sin.
“Šta, vrda?”
“Predikat”, predloži on.
“Odlično. Vrda je, znači, predikat, a mrda je s... s... s...”
“Subjekt.”
“Izvrsno, ljubavi”, pohvalim ga ja pa odem na balkon i donesem mu metlu.
“Ajde malo vježbaj, nije škola za tebe”, kažem mu slatkim glasom.
Moga desetogodišnjeg sina ništa ne može tako raspizditi kao kad mu ja u pola domaće zadaće donesem metlu. To ga tako uzruja da računam kako će mi jednom kad naraste slomiti metlu preko leđa i unaprijed ga ne osuđujem zbog toga. Okrutno je, priznajem, to što mu činim, ali u sebi se opravdavam da nemam izbora. Svoje dijete moram pripremiti na okrutnosti koje ga čekaju. On se mora dočekati na noge u današnjem svijetu, veličanstvenom i užasnom u isto vrijeme, u kojemu se znanja i tehnologije razvijaju neshvatljivom brzinom. Iskreno, ništa me tako ne plaši kao pomisao da će moj sin i moja kći negdje na mučnom i frustrirajućem putu sazrijevanja negdje možda zaostati ili promašiti neka vrata i ostatak života biti nesretni i zavidni uspješnijima od sebe. Ne želim nikoga podcjenjivati, razumije se da katkad i škovacini imaju sretan i ispunjen život, ali mnogo je lakše, složit ćete se, kada ste neurokirurg ili arhitekt.
Dakle, ne kajem se zbog okrutnosti prema sinu i dok god on ne stasa da bi me mogao premlatiti drškom metle, ja ću ga zlostavljati svojom malom predstavom, baš kao što je i moj tata, danas ga potpuno shvaćam, meni volio tepati da sam propalica. To je previše važno da bi čovjek bio pristojan. Nema ničega važnijeg od obrazovanja. U toj su stvari sva sredstva dopuštena i upravo zbog toga srčano podupirem štrajk hrvatskih nastavnika. I inače smatram da štrajkove i štrajkaše treba uvijek i svagdje ohrabrivati, ali prosvjeta je poseban slučaj - prosvjetni radnici me ljute jer nisu dovoljno bezobrazni. Oni bi se, u kakvom su dreku, trebali početi stvarno mlatiti za svoja prava.
Uistinu, kada pregovarački tim Vlade Republike Hrvatske dođe predstavnicima sindikata nastavnika s prijedlogom da se plaće u školama povećaju za stotinu kuna, to je prilika, ako mene pitate, u kojoj bonton možda baš ne bi odobrio upotrebu plamenobacača, ali nimalo ne biste prekršili pravila lijepog pona×anja ako biste odgovorili nogom u prsa. Ta jedna jedina narančasta novčanica kojom je Vlada htjela kupiti mir s prosvjetnom strukom ponizila je redom i nastavnike, i škole i djecu. Mene je napokon kao roditelja jednog školskog djeteta uvrijedilo što Vlada misli kako će popraviti stanje u školstvu ako na uboge nastavničke plaće doda ništavnih sto kuna.
Ti ljudi, učitelji, nastavnici, profesori, rade na nečemu što je u samom vrhu mojih životnih prioriteta. Oni su glavni u misiji nad čijim ishodom strepim više nego nad ičim drugim i ne želim gledati kako se vlast igra time. Ako se žele igrati štrajka i pregovaranja, zašto ne bi, na primjer, saborskim zastupnicima smanjili plaću na četiri tisuće kuna. Pa onda neka u Vladu lijepo dođe predsjednik nezavisnog sindikata saborskih zastupnika i traži usklađivanje osobnih dohodaka s rastom životnih troškova. Pa neka im premijer odgovori da u proračunu nisu predvidjeli novac za to, a zastupnici na to do daljnjega neka prekinu sva zasjedanja i radove saborskih odbora, i neka sjednu na stepenice pred saborskom dvoranom i tužno pjevaju: “Zovi, samo zovi, svi će sokolovi...” Mogu, što se mene tiče, tri godine tako sjediti i pjevati. Trogodišnji štrajk Sabora Republike Hrvatske, neću pretjerati ako kažem, ovoj bi zemlji manje štetio nego tri dana štrajka u svim osnovnim i srednjim školama.
No, rijetki to stvarno shvaćaju i zato smo, da oprostite, tu gdje jesmo. Najveći dio sve nesreće, svega zla koje je ikada pogodilo ovu zemlju, bilo je i još je uvijek u podcjenjivanju obrazovanja i široko prihvaćenom vjerovanju da se ono može uspješno nadomjestiti s nekoliko seljačkih trikova, da je ukrasti i zajebati vrjednije nego znati. U tome je napokon i tragični nesporazum naše prosvjetne struke s vlašću i dijelom javnosti, koja mrzovoljno gleda na štrajk nastavnika.
“Što oni hoće? Imaju tri mjeseca godišnjeg i žale se na male plaće”, čut ćete na ulici ili pročitati na internetskim forumima i možete biti sigurni da je to rekao ili napisao netko tko se nije isticao ni u nastavnim ni u izvannastavnim aktivnostima, netko komu je u školi bilo lijepo, tko je putem negdje zaostao ili promašio neka vrata, a danas je nesretan i zavidan uspješnijima od sebe. Te jadne nepismene budale umrijet će ogorčene, ne shvaćajući koliko su zapravo same sebi krive i kako je cijela ova zemlja sama sebi kriva, ako misli da se dobro obrazovanje može dobiti za četiri tisuće kuna mjesečno. S takvim školstvom mi se ne možemo ni nadati da ćemo biti dio suvremenog svijeta. Ono što jesmo, i što zaslužujemo, je metla na balkonu.
Na kraju bih se kratko osvrnuo i na jedan drugi štrajk, Branimira Glavaša koji u pritvoru u Remetincu i dalje odbija hranu. Ne razumijem, za početak, zašto se odbijanje hrane smatra znakom nečije moralne ispravnosti, ali dobro, recimo da jest. Ono nad čime sam se dublje zamislio je njegova izjava s naslovne stranice posljednjeg Globusa. “Biram smrt!”, poručuje Glavaš i to, istina, zvuči strašno, ali je ipak maleni napredak za naše prilike. Oni osječki Srbi, koji su sa selotejpom preko usta otplovili niz Dravu, recimo, uopće nisu mogli birati.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )
***
Fotografija: Jakob Goldstein