Zdravka Žeželić Alić : Zavavik
Pišući o jubilarnome pretisku »Antologije čakavskog pjesništva XX. stoljeća« Milorada Stojevića, dopustio sam da mi se dogodi propust ozbiljnih dimenzija. Zaboravio sam spomenuti Ivu Lukežić i posao kojega je napravila u knjizi. A baš je taj njezin dio 'kvalitativni novum' u odnosu na prvo izdanje. Iva Lukežić, savjesno je i savršeno akcentuirala i »prevela« sadržaje pjesama pisanih na ne uvijek očekivano nerazumljivoj čakavštini.
Ti »trudbenici iz sjene«, kao uostalom i prevoditelji, nepravedno ostaju u zapećku, čime se neargumentirano perpetuira tradicionalna uloga autora »originala« koji autorizirajući tekst, od očiju javnosti skriva one bez kojih bi sve što stane u knjigu ostalo poluproizvodom. U ovom slučaju to ni u kom slučaju nije Stojevićeva krivica, ona je isključivo moja.
I kada sam već pomislio da neću biti u stanju iskopati prostor javnosti unutar kojega ću moći ispeglati moju brzopletost i da će se sve svesti na susret u hodniku fakulteta, gdje ću profesorici, gledajući joj u oči, morati reći, »skužajte, ma sam bedast...«, u ruke mi je došla knjiga Zdravke Žeželić Alić, »Zavavik«, čija je pogovaračica, Iva Lukežić. Njezin pogovor kojim otključava vrata u umjetničku galeriju autorice, još jedan je u nizu argumenata zašto je ne samo neprofesionalno, nego i elementarno nepristojno prešućivati tekstualne i leksičke kreativce »iz sjene«.
Na prvi pogled, knjiga Zdravke Žeželić Alić, priziva duhove kampanilizma i zavičajnosti, ali ne u smislu samoograničavajuće zagledanosti u privrat, nonićevu pipu, ili nonin brhan-kampanilizma na kakvoga se, s pravom, Stojeviću povremeno povraća, nego u smislu spajanja i stapanja, čak mjestimice i uzajamnog preklapanja lokalizma i globalizma, zavičajnosti i pripadanja svijetu, lokal-matriotizma i kozmopolitizma. Nonići i none, materi i oci, cijela ta kuća predaka, u slučaju Žeželić Alićeve ne predstavljaju zamišljajno-izvedbeni uteg čija težina pjesmama ne dozvoljava izlazak iz čakavskog kampanilističkog tora, toliko dragog, recimo, karavani MIK-a, već preuzimaju ulogu »nepokrenutih pokretača«, koji lirskome ja omogućavaju izlazak u veliki i nepregledni svijet.
Za razliku od verbalno ratobornih čakavica koje, pišući o uglavnom nepoželjnim svatkovićima koji su se, etno-nacionalno i kulturalno bespravno uselili u, uglavnom zamišljene nonićeve starine, Zdravka Žeželić Alić ne ponavlja parohijalnu mantru: »tuje nećemo (aš) svoje nimamo«. Svjesna činjenice da ako je nama nečije što nije naše, tuđe, ne možemo ni spoznati ni cjeniti svoje, autorica s čitateljima dijeli iskustvo inkorporacije lokalnoga čakavskoga, gromičkoga, u prostore globalnosti.
Univerzaliziranje lokalnih iskustava najrazvidnije je u duhovnom ciklusu »Zvoni«, gdje se zavičajni toponimi, u asocijativnim nizovima, lijepe na univerzalnu intimu vjere. Pjesme u kojima je kozmopolitizam razrahljen i raspoređen unutar motiva krajputaša, uglavnom prate ritam rijeke, Ričine, Rečine, Rječine, (zapravo leksički augmentiranog potoka koji je bio granica i po kojemu je grad Rijeka dobio ime) koja, uvijek nepogrešivo prateći vlatiti tok, spaja prošla i buduća iskustva naraštaja.
Iako znatno manja od Dunava, imaginarij Rječine kako ga vidi autorica, ne razlikuje se od imaginarija Straussovih akvadukata onako kako ga je u svojemu putopisu »Dunav« vidio Claudio Magris. Ona iz Grobnika, vodi »do mora/h moru/na moru/ko njoj lice draga...« I dok je voda materijalni putokaz u svijet, gromača, kamik, nije mjesto za kojega će se lirsko ja, zatvorivši oči pred svijetom, zakovati, nego »mejaš zmed« nekad i sad; mjesto gdje je subjekt kod kuće, ali ne začahuren u nonićevoj konobi u kojoj pokušava deminutivnim stihovima hipnotizirati deseksualiziranu kozu, nego »kod kuće u svijetu« čija je kuća jezik kojim svijet sam sebe, uz pomoć pjesnikinje, bilježi.
Lirska ambijentalnost ove knjige rasporedila se između haiku senzibiliteta (»po zaspalih valah/jutro//zbujuju se/brnistre//tancaju na vetru/zelene šibe/okrunjene/žutin«), ispovjednih tonova sentimentalističkih konstatacija osvježenim asocijativnim jezičnim dosjetkama (»dih proleća//jurjeva j//još čera dičina/danas/divojke/na lulanki/se zibju/vrišće// se ka ta/će k letu/zibat«) i ranije spomenute duhovnosti. Skladna u kompoziciji i otvorene dijaloške imaginacije, knjiga Zdravke Žeželić Alić, jedan je od, kako zavičaju tako i svijetu, nasušno potrebnih dokaza da je suživot zavičaja i i svijeta ne samo moguć i poželjan, nego i stvaran.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )